HDZ-ova zagrebačka rupa

Kad se razgrne statističko pobjedničko perje, ispada da statistički pobjednici mogu postati stvarni samo ako počnu mijenjati sebe. A na toj nemogućnosti mijenjanja sebe zatvara se začarani krug.

Rezultati izbora potvrdili su očekivanja da su ovi lokalni izbori i odmjeravanje snaga za skorašnje parlamentarne te da postojeće političke stranke imaju sve veće probleme s vjerodostojnošću pred svojim biračima, otvarajući prostor za neovisne liste i kandidate.

Kad se malo udaljimo od statistike, većina objednika nema razloga za osobito zadovoljstvo, zapravo je ono itekako uvjetno. Naime, rezultati izbora potvrdili su očekivanja da su ovi lokalni izbori ujedno odmjeravanje snaga za skorašnje parlamentarne i da postojeće političke stranke imaju sve veće probleme s vjerodostojnošću pred svojim biračima, otvarajući prostor za neovisne liste i kandidate.

Dok ističe uistinu respektabilne rezultate stranke u Dalmaciji, Andrej Plenković ne može prikriti izbornu rupu koja mu se otvorila u Zagrebu. Nije u pitanju samo loš rezultat stranačkoga gradonačelničkog kandidata (Draga Prgomet) jer, uistinu, statistika pokazuje da je prema ostvarenim rezultatima bilo i lošijih (Marga-reta Mađerić). Za njega je veći problem što je ‘ad hoc’ lista Brune Esih pokazala, ono što zapravo već godinama služilo, da loš HDZ-ov rezultat u Zagrebu nije stvar nužde i profila biračkog tijela, nego stvar dogovora i aranžmana stranačkog vodstva kojem i nije cilj pokušati pobijediti, nego je cilj zadržati Milana Bandića na čelu Zagreba.

Nekad se preko toga prelazilo šutke, to se podrazumijevalo. Danas, kad su sve etablirane stranke na propitivanju i u krizi vjerodostojnosti, kad je HDZ-ova vlada u procesu tzv. preslagivanja ili, prema novome, rekonfiguracije, a novi izvanredni izbori pred vratima, zagrebačka rupa svakako će utjecati na procese unutar HDZ-a i od Plenkovića će se u nekom trenutku ipak zatražiti objašnjenje i sanacija te rupe. Bude li se pak ona širila na Sabor, proces bi mogao postati neugodan za aktualnog šefa Vlade i HDZ-a. Zato Plenković nastoji rupu prikriti statistikom i skrenuti pozornost prema Dalmaciji, gdje se sada pobjeda gradonačelničkoga kandidata Andreja Krstulovića Opare u drugom izbornom krugu u Splitu pokazuje kao konačni cilj. No čak i u slučaju pobjede, koja nije lako dostižna, splitska pobjeda ne može sasvim prikriti zagrebački poraz.

Davor Bernardić ima još manje razloga u znak pobjede dizati uvis stisnutu šaku. Istina, riječka se utvrđa još drži kao dio SDP-ove tradicije, kao rezultat nepostojanja ozbiljnih aktivnosti drugih stranaka na tom području. Ali SDP je postao potpuno neprepoznatljiva stranka i taj navodni rast nitko osim njegova aktualnog šefa ne razabire. Njegova uporišta na sjeveru Hrvatske osvajaju ljudi i uigrani lokalni timovi i mreže, a manje stranka. A pitanje je vremena i kad će neka nezavisna lista uzdrmati čak i riječku crvenu tvrdavu. Zbog svega toga nije nemoguće da i samoga Bernardića netko uzdrma iznutra bude li malo dulji rok do izvanrednih parlamentarnih izbora.

I pobjednička retorika Nikole Grmoje iz Metkovića o Mostu kao trećoj političkoj snazi na nacionalnoj razini ima drugu stranu. Istina, Most je u dijelovima Slavonije postao treća stranka prema izbornim rezultatima, u Dalmaciji čak i druga. Ali da bi održao tu poziciju, napokon mora znati i što hoće, a ne samo što neće; mora stvarati ljude koji to mogu provesti, a ne nastupati kao proširenje metkovski kružak. U suprotnome to može biti Pirova pobjeda i početak kraja. Kad se malo razgrne statističko pobjedničko perje, ispada da statistički pobjednici mogu postati stvarni pobjednici samo ako počnu mijenjati sebe. A na toj nemogućnosti mijenjanja sebe zatvara se začarani krug. I zato nezavisne liste i otpisani povratnici – dolaze. I dolazit će.