Ideja da dobavljači preuzmu Konzum odlična je, ali za njihove konkurente

Dobavljači koji bi sada zamijenili svoje potraživanje za vlasnički udjel umjesto da otpišu 30 posto potraživanja za nekoliko će se godina naći u situaciji da je vrijednost njihova udjela pala na 10 posto, a u međuvremenu će izgubiti velik dio tržišta. Jedini izlaz za Konzum i dobavljače prodaja je Konzuma, a da se potonji potpuno posvete svom biznisu.

Kao što se moglo i očekivati, vrlo brzo nakon pokretanja postupka izvanredne uprave nad Agrokorom pojavila se ideja da se dobavljači Konzuma naplate preuzimanjem vlasništva nad najvećim trgovačkim lancem. Toj populističkoj ideji nedostaje ekonomske logike i stvarnog razumijevanja otvorenog tržišnoga gospodarstva 21. stoljeća.

Sasvim je sigurno da Agrokor neće moći podmiriti sve obveze u nekom razumnom roku te da će plan restrukturiranja uključivati smanjenje obveza. To se može provesti otpisom dijela obveza ili pretvaranjem duga u kapital. Već sam jednom napisao da procjenjujem da obveze treba smanjiti za 30 posto, ali da taj postotak raste iz dana u dan i da će do srpnja iduće godine – kad je rok za prijedlog nagodbe – ako se ne poduzmu aktivnosti operativnog restrukturiranja, narasti do 50 – 60 posto.

Opstanak Konzuma dobavljačima je važniji od naplate dugova, a mogućnost kontrolnog utjecaja vrlo privlačna. Dosadašnji oblik i način poslovanja njima je najbolja opcija, a posebno uz mogući mnogo veći utjecaj na Konzumov nabavu. Dobavljači koji žele ući u Konzumovu vlasničku strukturu ustvari žele steći povlašteni položaj. Takvo bi preuzimanje sličilo postupku ‘nizvodne’ vertikalne integracije u kojoj bi dobavljač preuzeo kupca. Sve vrste korporativnih kombinacija bile su popularne 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, ali s malim dugoročno pozitivnim efektima. Već je desetljeće kasnije utjecajni McKinsey (jedan od onih koji NISU dobili posao Ramljakovih savjetnika) napisao da se moderne tvrtke interno i eksterno dezintegriraju, sudjelujući u raznim saveznosti i zajedničkim pothvatima te izdvajaju čak i aktivnosti koje su se nekad smatrale jezgrom poslovanja.

Osnovni problem vertikalne integracije je upravo pitanje konkurenata. Što bi se dogodilo kada bi, recimo, Koordinacija proizvođača i dobavljača osnovala neku holđinsku kompaniju KPD i kao takva stekla velik udjel u Konzumu. U KPD-u su Kraš i Zvečevo. Zbog vlasničkog udjela njihova pregovaračka moć prema Konzumu bila bi mnogo veća nego sada te bi Konzum kupovao više njihovih čokolada; po višim cijenama. Dio Konzumove dobiti prelije bi se na članove KPD-a. No, uza svu hrvatsku čokoladu, teško bi se našlo mjesta za Nestlé ili Milku. Možda samo na dnu polica. Kupcima se to ne bi svidjelo, kao ni kada nema Coca-Cole. Time bi poslovanje patilo i na prometu, jer bi se prodavalo manje čokolade, i na zaradi, jer bi veći dio zarade ostajao dobavljačima.

S druge strane Plodine, Interspar, Lidl i Kaufland sigurno bi smanjili nabavu robe od članova KPD-a jer bi tako indirektno jačali svoga konkureenta. Tretirali bi ih na isti način kao što bi Konzum treirao Milku. Tako bi KPD možda povećao zaradu u poslovanju s Konzumom, ali bi izgubio u poslovanju sa svim ostalima – u Hrvatskoj, ali i na ostalim tržištima.

Možda vam se čini da ste sličnu situaciju već vidjeli. Naravno, upravo vertikalna integracija bila je glavna strateška mantra Agrokora. Ledo, Jamnica, Zvijezda, PIK Vrbovec, Belje… živjeli su upravo koristeći se njima vrlo otvorenim kanalom Konzumom, koji je u isto vrijeme bio prilično, a ponekad i drastično, zatvoren njihovim konkurentima. Znamo kako je završilo. Vertikalna integracija, naime, ima ekonomsko opravdanje kada jedna od integriranih tvrtki ima znatno vodeći položaj na tržištu. Jednom kada su Konzumovi konkurenti počeli nagravati taj položaj svi su problemi došli do izražaja.

I Dion je nakon brojnih transformacija u jednom trenutku dospjela u ruke dobavljača. Sada je više nijedna. S nekoliko tisuća zaposlenih pala je na 300. Preuzimanje Konzumova kontrolnog paketa od strane njegovih dobavljača gotovo će sigurno dovesti do polaganoga Konzumova umiranja. Dobavljači koji će sada izabrati zamijeniti svoje potraživanje od 100 kuna za 100 kuna vlasničkog udjela umjesto da otpišu 30 i dobiju 70 kuna, za par godina naći će se u situaciji da je vrijednost njihova vlasničkog udjela 10 kuna, a da su u međuvremenu izgubili znatan dio tržišta. Jedini i najbolji izlaz za Konzum i dobavljače je da se Konzum proda nekom od konkurenata, a da se dobavljači u potpunosti posvete onome u čemu su najbolji: svom biznisu.