Nema suvisnih u pametnim tvornicama

U ovome izbornom panoptiku-mu kao najveseliji dio lokalnih kampanja izdvajam slogane ‘Bez nas desni pocrvene’, ‘Ne primamo krunice u naše redove’, ‘Nama most nije opcija’, ‘Nama ne trebaju fontane’… Ispod džam-boplakata s tim porukama stoji ‘#pokazimozube’, ali autor ne pripadaju nijednoj političkoj opciji. Riječ je o kampanji za – Plidentinu pastu za zube koju je kreirala agencija Ideo dizajn, a distributer prihvatio. I ovo poigravanje sa stomatološkim pojmovima (desni, krunice, most, fontane) u političkom kontekstu pokazalo je da u Hrvatskoj nema sredine – kampanja je na društvenim mrežama podignula veliku buru i ocjenjivana je ili peticama ili jedinicama. Što znači da je uspjela.

Na svakim izborima iskoči neki novi političar, ali nikad još nije bilo toliko uspješnih povratnika u politiku. U drugom je krugu Željko Kerum u Splitu, u mrtvoj utrci s HDZ-ovim Androm Krstulovićem Oparom. Ivan Čehok u Varaždinu ulazi u drugi krug s velikom prednošću ispred SDP-ovca Alena Kišića, a Radimir Čačić u utrci za župana Varaždinske županije pokušat će sustići Predraga Štromara. Čak će i Stipe Gabrić Jambo, iako u Metkoviću nije ušao u drugi krug, svojom potporom instalirati za gradonačelnika HDZ-ova Dalibora Milana umjesto mostovke Katarine Ujdur i tako osvjetliti vratiti Most u metkovsku oporbu. Dakle, Spličani, Varaždinci, pa i Metkovići, zapravo su žestoki nostalgici. A tko je otvorio put tolikim povratnicima i nezavisnim, možete pročitati u ozbiljnoj analizi Višnje Starešine na 17. stranici ovog broja Lidera.

Bez obzira na sve moguće interpretacije rezultata izbora, najveći je gubitnik SDP, koji nije uspio iskoristiti slabosti HDZ-a i Mosta. U jeku raskola u vladajućoj koaliciji i parlamentarne krize ekipa s Iblerova trga nije uspjela napraviti ni najmanji korak prema naprijed, a sad se hvali riječkim i primorsko-goranskim uspjehom iako bi Bernardić radije da je SDP (i) ondje izgubio. Kao što je izgubio gradonačelniku fotelju u Splitu, većinu u gradskim vijećima Zagreba i Splita. A neće imati ni gradonačelnika u Zagrebu. Jer, čak i ako kojim čudom Anka Mrak-Taritaš pobijedi Bandića, ona će ostati HNS-ov projekt, a HNS se sve više udaljava od SDP-a. Tako je Vrdoljak iskoristio SDP kao lokomotivu koja je dovukla HNS-ovca u Sabor, a sad se emancipira od SDP-a. Doduše, Bernardić je dugo i neproduktivno pregovarao o Zagrebu i na kraju popustio. Umjesto da sâm preuzme inicijativu. Pravi političar na njegovu bi mjestu zasigurno uspio ujediniti Mrak-Taritaš i Sandru Švaljek. Ponudio bi im da se dogovore koja će se kandidirati za gradonačelnicu, a koja će biti na čelu Holdinga (i s kojim ovlastima). Dobar političar takav bi dogovor predstavio kao svoj projekt i SDP bi tada zasigurno imao i svoju gradonačelnicu i svoju skupštinsku većinu, pa ne bi doživio debakl u vijećima četvrti. No SDP trenutačno ima apatično i nekompetentno vodstvo. Standardno neuvjerljivu Bernardiću, koji kao da ni sâm ne vjeruje u ono što govori, sad se pridružio još nemuštijim javnim nastupima njegov glavni tajnik stranke Zvane Brumnić. Njih dvojicu već uspoređuju s Patom i Matom, dvojcem nesretnih majstora iz češkog crtića ‘A je to’ (‘I to je to’). Mogu oni biti i dobronamjerni, mogu imati velike ambicije i želje, ali svaki projekt na kraju im propadne. A oni samo rezigniraju. I to je to – istina o neuspješnu popravljanju i uspješnu urušavanju SDP-a.

Ivo Baldasar ne može se svrstati u povratnike jer je do travnja sjedio u fotelji splitskoga gradonačelnika, kad je razriješen jer mu nije prošao proračun. A nije prošao ni on, što nikoga nije iznenadilo. No za Baldasara je prije četiri godine kao SDP-ova kandidata u prvom krugu glasovalo 21.280 birača, a u drugome je pobijedio s 33.365 osvojenih glasova, samo 615 glasova više od HDZ-ova kandidata Vjekoslava Ivanševića. U nedjelju su pak njegovo ime kao nezavisnoga kandidata zaokružila samo 553 birača. Dodatni je paradoks što je SDP u izboru za Gradsko vijeće prije četiri godine bio najjača stranka sa 23,44 posto glasova, a sad je dobio samo 10,61 posto. Zbog Baldasara ili njegovu odvajanja od SDP-a usprkos, ili zbog (prekasnog?) raspuštanja splitske stranačke podružnice? Rekao bih – ipak zbog stare stranačke splitske sistsmske pogreške zvane Baldasar.

HDZ-ov otpadnik dobro je vodio novu zvjezdicu desnice Brunu Esih u lokalnim izborima u jednom jedinom točkom programa – promjene imena Trga maršala Tita. Usput su potukli Prgomet, kojega je Plenković ionako postavio da izgubi, ali od Bandića, a ne od Hasanbegovića. A Bruna Esih? Na budućim izborima trebat će ponešto (na- učiti) govoriti, a ne samo čitati pripremljen tekst pod budnom paskom svog mentora.

Prije godinu dana na izvanrednim izborima u Vrgorcu zet iz Nezavisne liste mladih Ante Pranić pobijedio je u drugome krugu punicu iz HDZ-a Nadu Jelavić. Ovaj put punica nije izišla na izbore pa je Pranić pobijedio već u prvome krugu. Sad su novinari otkrili drugu obiteljsku vezu, u Sisačko-moslavačkoj županiji, ali iz iste stranke. HDZ-ovu kandidatu za župana Ivi Žiniću pobijeda već u prvom krugu izbjegla je za dlaku – osvojio je 49,10 posto glasova. Njegov sin Dario Žinić poslije prvoga kruga postao je zamjenik gradonačelnika Gline Stjepana Kostanjevca.

Napokon se dogodilo: lokalni izbori u ponedjeljak su počeli tek na 15. stranici. Bilo je to u Novome listu, koji je cijelu naslovnicu i prvih 14 stranica posvetio Rijekinu prvom osvajanju naslova prvaka Hrvatske. Vjerojatno ni Komadina ni Obersnel nisu imali ništa protiv što su tog dana ostali u drugom planu. A ja kao dinamo-vac s polustoljetnim navijačkim stažem mogu reći da je ovo bio prvi gubitak prvenstva kojem sam se veselio. Boljem treba čestitati i priznati mu pobjedu!

Prije tri godine Branko Roglić u Lideru je prvi put najavio da će Orbico postati najveći distributer u Europi. Da to nije bio samoreklamerski istup, znali su tada samo dobri poznavatelji biznisa. Orbico je 2011. završio kao 33. grupacija u Hrvatskoj s 2,3 milijarde kuna prihoda, a lani je vjerojatno prebacio čarobnu granicu od deset milijardi, rezerviranu samo za još tri tvrtke. No dok je Agrokor ‘u banani’, a Ina i HEP stagniraju u čvrstom zagrljaju Mola, odnosno države, Roglić je danas najpropulzivniji veliki poduzetnik. I u međuvremenu je postao najveći distributer u Europi.

Dobavljači koji bi sada zamijenili svoje potraživanje za vlasnički udjel umjesto da otpišu 30 posto potraživanja za nekoliko će se godina naći u situaciji da je vrijednost njihova udjela pala na 10 posto, a u međuvremenu će izgubiti velik dio tržišta. Jedini izlaz za Konzum i dobavljače prodaja je Konzuma, a da se potonji potpuno posvete svom biznisu.

Kao što se moglo i očekivati, vrlo brzo nakon pokretanja postupka izvanredne uprave nad Agrokorom pojavila se ideja da se dobavljači Konzuma naplate preuzimanjem vlasništva nad najvećim trgovačkim lancem. Toj populističkoj ideji nedostaje ekonomske logike i stvarnog razumijevanja otvorenog tržišnoga gospodarstva 21. stoljeća.

Sasvim je sigurno da Agrokor neće moći podmiriti sve obveze u nekom razumnom roku te da će plan restrukturiranja uključivati smanjenje obveza. To se može provesti otpisom dijela obveza ili pretvaranjem duga u kapital. Već sam jednom napisao da procjenjujem da obveze treba smanjiti za 30 posto, ali da taj postotak raste iz dana u dan i da će do srpnja iduće godine – kad je rok za prijedlog nagodbe – ako se ne poduzmu aktivnosti operativnog restrukturiranja, narasti do 50 – 60 posto.

Opstanak Konzuma dobavljačima je važniji od naplate dugova, a mogućnost kontrolnog utjecaja vrlo privlačna. Dosadašnji oblik i način poslovanja njima je najbolja opcija, a posebno uz mogući mnogo veći utjecaj na Konzumov nabavu. Dobavljači koji žele ući u Konzumovu vlasničku strukturu ustvari žele steći povlašteni položaj. Takvo bi preuzimanje sličilo postupku ‘nizvodne’ vertikalne integracije u kojoj bi dobavljač preuzeo kupca. Sve vrste korporativnih kombinacija bile su popularne 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, ali s malim dugoročno pozitivnim efektima. Već je desetljeće kasnije utjecajni McKinsey (jedan od onih koji NISU dobili posao Ramljakovih savjetnika) napisao da se moderne tvrtke interno i eksterno dezintegriraju, sudjelujući u raznim saveznosti i zajedničkim pothvatima te izdvajaju čak i aktivnosti koje su se nekad smatrale jezgrom poslovanja.

Osnovni problem vertikalne integracije je upravo pitanje konkurenata. Što bi se dogodilo kada bi, recimo, Koordinacija proizvođača i dobavljača osnovala neku holđinsku kompaniju KPD i kao takva stekla velik udjel u Konzumu. U KPD-u su Kraš i Zvečevo. Zbog vlasničkog udjela njihova pregovaračka moć prema Konzumu bila bi mnogo veća nego sada te bi Konzum kupovao više njihovih čokolada; po višim cijenama. Dio Konzumove dobiti prelije bi se na članove KPD-a. No, uza svu hrvatsku čokoladu, teško bi se našlo mjesto za Nestlé ili Milku. Možda samo na dnu polica. Kupcima se to ne bi svidjelo, kao ni kada nema Coca-Cole. Time bi poslovanje patilo i na prometu, jer bi se prodavalo manje čokolade, i na zaradi, jer bi veći dio zarade ostajao dobavljačima.

S druge strane Plodine, Interspar, Lidl i Kaufland sigurno bi smanjili nabavu robe od članova KPD-a jer bi tako indirektno jačali svoga konkureenta. Tretirali bi ih na isti način kao što bi Konzum treirao Milku. Tako bi KPD možda povećao zaradu u poslovanju s Konzumom, ali bi izgubio u poslovanju sa svim ostalima – u Hrvatskoj, ali i na ostalim tržištima.

Možda vam se čini da ste sličnu situaciju već vidjeli. Naravno, upravo vertikalna integracija bila je glavna strateška mantra Agrokora. Ledo, Jamnica, Zvijezda, PIK Vrbovec, Belje… živjeli su upravo koristeći se njima vrlo otvorenim kanalom Konzumom, koji je u isto vrijeme bio prilično, a ponekad i drastično, zatvoren njihovim konkurentima. Znamo kako je završilo. Vertikalna integracija, naime, ima ekonomsko opravdanje kada jedna od integriranih tvrtki ima znatno vodeći položaj na tržištu. Jednom kada su Konzumovi konkurenti počeli nagravati taj položaj svi su problemi došli do izražaja.

I Dion je nakon brojnih transformacija u jednom trenutku dospjela u ruke dobavljača. Sada je više nijedna. S nekoliko tisuća zaposlenih pala je na 300. Preuzimanje Konzumova kontrolnog paketa od strane njegovih dobavljača gotovo će sigurno dovesti do polaganoga Konzumova umiranja. Dobavljači koji će sada izabrati zamijeniti svoje potraživanje od 100 kuna za 100 kuna vlasničkog udjela umjesto da otpišu 30 i dobiju 70 kuna, za par godina naći će se u situaciji da je vrijednost njihova vlasničkog udjela 10 kuna, a da su u međuvremenu izgubili znatan dio tržišta. Jedini i najbolji izlaz za Konzum i dobavljače je da se Konzum proda nekom od konkurenata, a da se dobavljači u potpunosti posvete onome u čemu su najbolji: svom biznisu.