Ukinite maturu!

Koliko je pripovijedanje važno u obrazovnom sustavu? – U školama u kojima se djeca poučavaju na engleskom i materinskom jeziku uspješnost u predmetima na engleskom jeziku uglavnom je slabija. Pripovijedanje učenicima omogućuje da nauče pričati priče i pridavati im značenje te izvlačiti značenje iz njih. Slušanje pripovjedača i učenje pripovijedanja može unaprijediti kurikulj jer je jezik prirodni oblik komunikacije ljudske vrste, a danas se u školama znanje prenosi i testira uglavnom pisanjem. Jezik postoji mnogo, mnogo dulje od pisane riječi, ona je postala masovna tek u posljednjih nekoliko stoljeća. Kratko i jasno: jačanje izgovorene riječi prečac je prema boljoj pismenosti. Pripovijedanje me privuklo baš zbog svojstava jezičnog i kognitivnog razvoja jer poboljšava pamćenje, podupire logičko razmišljanje, razvija vokabular, što sve zajedno ima prednosti kad se primjenjuje u školskom sustavu. Kulturna vrijednost pripovijedanja posebno je važna jer kad učenike izložite pričama sa svih strana svijeta, vrlo brzo shvaćaju da smo svi na Zemlji slični; narodne priče u osnovi su svugdje jako nalik jedna na drugu i na neki način govore o vrijednostima zajedničkim cijelom ljudskoj vrsti.

Kako konkretno pripovijedanje pomaže učenicima? – Dijeljenjem priča razvijamo odnose. Uslugu sam počela nuditi kao dodanu vrijednost kurikulu, ali i kao nešto što učitelje i roditelje osvještava o važnosti pripovijedanja jer u kurikulu, u pravilu, pripovijedanje nestaje nakon početnih godina, smatra se aktivnošću za malu djecu.

Zašto je tomu tako? – Jedan od temelja pogrešnog pristupa poučavanju sadržan je u trenutku kad smo se počeli jako brinuti kako mjerimo kvalitetu, uspjeh i kako uspostaviti procese da unaprijedimo kvalitetu škole. Objektivnost mjerenja vrlo je važna, ali ne može se sve u obrazovanju i ljudskom razvoju mjeriti i skalirati objektivno. Kad je digitalna revolucija učinila svoje, podaci o uspjehu postali su jedan od temelja za prodaju raznih usluga školama, što je zbog površina pristupa onomu što djeca trebaju izguralo van velik dio vještina koje moraju razviti da bi mogla zdravo i uspješno učiti. Odjednom je sve što se može pokušati mjeriti izguralo sve ono što je neopipljivo, a što je, zapravo, stvaralo uspjeh u obrazovanju. To je tipično za sve obrazovne sustave; učitelji su u stresu i rade u rokovima, pa onda često i nevjesno propuste na pravi način svratiti pozornost na djecu. Lekcija i ispunjenje plana poučavanja postali su važniji od odnosa između učenika i učitelja, koji je u osnovi uspješna poučavanja i učenja. Svakog učitelja koji se bori obraniti ispravnu okolinu za poučavanje i učenje duboko poštujem.

Jeste li istraživali kako vaš pristup učenju pomaže djeci? – Nisam tako prikupljala podatke, ali moji su klijenti zadovoljni. Nakon primjene našeg programa u jednoj od važnijih škola u Kini koja surađuje s britanskim sveučilištima i poučava djecu u mnogim velikim kineskim gradovima učitelji su bili oduševljeni. Učenici su poboljšali pisanje ne samo u jezičnim predmetima nego i u izvješćima u drugim, pa i tehničkim predmetima. Jednostavno su se počela koristiti pisanom riječi na drugi način. Ta je škola naš program uključila u svoj kurikulj jer su u njoj shvatili da pismenost uvelike ovisi o razvijanju izgovorene riječi. To je razumljivo jer je pisana riječ odraz izgovorene.

Kako osmišljavate program koji će škola uklopiti u kurikul? – Najprije posjetimo školu barem na jedan dan. Moramo vidjeti kako se poučava da bismo zaključili koji je pristup pogodan. Umjetnicima, pripovjedačima, dajemo široku slobodu, ali moraju imati informacije o tome što škola želi postići. Svaka radionica prilagođena je potrebama pojedine škole.

Uključujete li se u nastavu ili radite izvan nje? – Ovisi o školi, ali uglavnom smo dosad radili s knjižničarima premda su nas pozivali i nastavnici jezika i drame. Radimo i s djecom i s učiteljima. S učiteljima pokušavamo pronaći način kako najbolje pružiti vlastita iskustva koja se mogu odmah primijeniti. Zašto? Ako morate dva mjeseca ili koliko već kao učitelj ili bilo koji drugi profesionalac učiti kako uvesti novi instrument u radni proces, onda to niti ćete kvalitetno napraviti niti vam taj instrument može pomoći na pravi način. Mi ciljamo na instrumente koje možete primijeniti već idućeg dana u radu s djecom koju poučavate.

Kakvo će biti obrazovanje u budućnosti u svjetlu razvoja digitalnog doba i našega kapaciteta te potrebe za pripovijedanjem? – Optimistična sam. Rano i lako usvajam tehnologiju, pripadam toj generaciji; nova tehnologija jednostavno se pojavljivala onda kad bi se kod mene pojavljivala potreba za njom. Razvoj digitalnog doba došao mi je vrlo prirodno, ali istodobno sam bila svjesna da je tehnologija alat. Problem u invaziji digitalne revolucije u školski sustav jest što je sadržaj postao jako ‘light’. Odjednom je on postao manje važan zbog pretpostavke da će podaci uvijek biti lako i jednostavno dostupni. Kad alati postanu sami sebi svrha, postaju prazni i beskorisni. Na neki način treba stvoriti točno određen razlog za upotrebu tehnoloških alata i integrirati ih prirodno u proces učenja. Kad god se napravi alat koji unapređuje ono što radite, upotrebljavat ćete ga; ali kad ga ne trebate, nećete. Rijetko tko tipka popis za kupnju na laptopu, primjerice. Vjerujem da djeca ne bi trebala biti na internetu do trinaeste godine i da roditelji previše olako pristupaju tome kako se djeca koriste novim uređajima. Nije u pitanju izloženost tehnologiji, nego ono što propuštaju u međuvremenu, ono što ne rade u vremenu koje potroše na uređaje i internet. Primjerice, pojedina istraživanja pokazuju da djeca sve češće trebaju naočale, ali ne zbog izloženosti ekranu, nego zato što se manje igraju na otvorenom i ne razvijaju tijelo u pravim uvjetima. A to poslije ne mogu nadoknaditi.

Što mislite da Hrvatska treba napraviti sa svojim obrazovnim sustavom da ga što prije poboljša? – Primijetila sam da su mnogi ljudi izgubili iz fokusa ono što je najvažnije u obrazovnom procesu – učitelje. Nijedna škola nijedne na svijetu ne može biti bolja od svojih učitelja. Kad je riječ o Hrvatskoj, ima uvjeta za brzu i pozitivnu promjenu premda je obrazovni sustav tragičan. No ljudi još ne vjeruju da je to moguće, realnost im je dovoljno ugodna i ne traže promjene. Dozvolim iz Argentine i ne vjerujem u političke promjene, ali vjerujem da ljudi mogu promijeniti okružje u kojem žive i rade. Prema mojemu mišljenju, prvi korak bio bi ukinuti maturu. Ona je jednostavno sramotna. Razgovarala sam na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu sa sedamdesetak studenata i većina njih pohađa ga iako to nije željela. A ti će ljudi poučavati djecu u Hrvatskoj, ljudi koji to nisu ni željeli. Matura određuje tko će što upisati i gura djecu linijom manjeg otpora prema onome što je lakši i sigurniji izbor. Da ne govorim da je njezina konačna posljedica što će ljudi ispaštati i plaćati cijeli život i radni vijek zbog tadašnjeg odabira. Matura stvara okružje koje je puno stresa i u kojem nitko ne želi napraviti pogreške, dakle ne potiče djecu da testiraju svoje interese i preuzimaju rizik. Uči ih da se pokore sustavu umjesto da ga propitaju i razvijaju.