Stope rasta manje su nego prije recesije i ispod su realnih, koje bi bile prirodne za ovu ekonomiju i potrebne za normalan razvoj te uredno servisiranje svih troškova preskupe države i velikih kreditnih obveza.
Premda kvalitetniji, rast koji će domaći gospodarstvo vrlo vjerojatno ostvariti u srednjem roku neće biti ni približno dovoljan da se nadoknadi gubitak nacionalnog dohotka (nacionalnog bogatstva) i radnih mjesta u više od šest godina duboke krize. Pozitivni ekonomski trendovi posljedica su povećane domaće i inozemne potražnje, koja je osobito porasla nakon oporavka u Europi i niske razine cijena nekih faktora (novca i energenata). Rast koji vidimo nije rezultat povećane produktivnosti u ponudi robe i usluga, što znači da će se otvarati loše plaćena radna mjesta.
Drugim riječima od rasta će pomalo koristi imati javne financije povećavanjem poreznih prihoda i poreza na dobit i potrošnju te političari koji neće morati donositi teške reformske odluke. Kućanstva će rast osjetiti otvaranjem novih, ali, nažalost, nisko plaćenih radnih mjesta za koja se u nedalekim razvijenim europskim zemljama može dobiti nekoliko puta veća plaća. Privatna poduzeća, zbog ne-racionalnosti javnog sektora, visokih poreza i različitih javnih troškova te nedostatka kvalificiranog kadra, neće moći akumulirati dovoljno kapitala za ulaganje u inovacije, nove tehnologije i razvoj tržišta. Unatoč očekivanom rastu, hrvatsko gospodarstvo, prema svemu sudjeli, ulazi u razdoblje sekularne stagnacije.
Alvin Hansen, profesor ekonomije na sveučilištu Harvard, 1938. uveo je pojam sekularne stagnacije. Hansen se prije svega pitao postoji li dovoljna investicijska potražnja za održavanjem zadovoljavajućeg rasta i zapošljenosti, pritom kejnzijanski aludirajući na nedovoljne javne investicije. Tema sekularne stagnacije u novije se vrijeme sve češće pojavljuje u ekonomskim raspravama (Larry Summers, 2014.) i analizama međunarodnih institucija. Ekonomisti, naime, očekuju da će, unatoč oporavku nakon velike krize iz 2008., ekonomije SAD-a i Europske unije rasti ispod realnih (prirodnih) stopa kakve se mogu očekivati nakon ekonomske kontraktacije zbog pada produktivnosti faktora, sve slabijeg učinka tehnološke revolucije (tehnologije više ne povećavaju produktivnost) te zastoja u obrazovanju, visokoga javnog duga i demografske stagnacije.