Od mnogih su softverskih tvrtki konzultanti za prikupljanje kapitala i ulagači tražili da osnuju poduzeća u inozemstvu, najčešće u Velikoj Britaniji ili SAD-u. No ako osnivači imaju boravište ili prebivalište i u Hrvatskoj, porezni su rezidenti i plaćaju porez na dohodak od svih primitaka svojih vanjskih poduzeća, kao što su plaće, honorari, kamate, isplata dividende.
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju osim slobode kretanja radne snage olakšano je i slobodno kretanje kapitala. I prije toga sloboda kretanja kapitala bila je zajamčena našim zakonima, ali naši poduzetnici većinom su bili orijentirani na domaće tržište. To se počelo znatno mijenjati pod utjecajem mnogih fondova rizičnoga kapitala koji su često uvjetovali da se predstavljena ideja ostvari na stranome tržištu. Tako su, primjerice, softverskim tvrtkama konzultanti za prikupljanje kapitala i ulagači najčešće predlagali da se društva osnivaju u Velikoj Britaniji ili SAD-u, gdje su administrativne zaprake za poslovanje manje, a pristup ulagačkim instrumentima veći.
Većinom strani ulagači od poduzetnika u koje ulažu traže da otvore tvrtke u zemljama čije zakonodavstvo i pravila poslovanja poznaju, a porezna su opterećenja manja. Osim toga, u Hrvatskoj je nerijetko nemoguće registrirati inovativnu djelatnost jer nije definirana zakonom, pa se često odbija registracija djelatnosti koja kod nas nije regulirana. Tako je počeo pravi val otvaranja poduzeća u inozemstvu hrvatskih građana, i to ne samo informatičke branše. Osim novih poduzetnika u inozemstvu otvaraju tvrtke i etablirani poduzetnici koji se tako šire na nova tržišta. Pritom ima raznih kombinacija, od otvaranja podružnica ili povezanog društva do seljenja sjedišta u drugu zemlju članicu Europske unije.
Neki poduzetnici pri otvaranju strane tvrtke odabiru zemlje koje se ubrajaju u takozvane ‘off-shore’ zone, ali treba naglasiti da to nije protuzakonito. U tom slučaju protuzakonito je isključivo prebacivanje dobiti ostvarene u Hrvatskoj u off-shore zone kreiranjem transakcija, odnosno izdavanjem računa za usluge koje nisu obavljene, tj. pružene hrvatskoj tvrtki. Ostvarivanje prihoda s pomoću tvrtke u ‘off-shore’ zoni potpuno je legalno ako je riječ o stvarnim poslovima, pa je odabir tih zona legalno pravo poduzetnika da za sjedište svoje tvrtke odabere zemlju s najnižim poreznim davanjima. Naravno, nisko porezno opterećenje i porezne olakšice koje pružaju pojedine zemlje odnose se isključivo za porez na dobit, a porez na dohodak plaća se prema poreznoj rezidentnosti vlasnika. Bez obzira na neupitnu legalnost tvrtki u ‘off-shore’ zonama, danas je teško naći poslovnu banku koja želi otvoriti račun tvrtkama iz tih zona zbog regulatornih pritisaka. Sad je moguće otvoriti poslovni račun za tvrtku iz ‘off-shore’ zone jedino ako su vlasništvo i izvor financiranja transparentni.
Iako je našim zakonima zajamčena sloboda kretanja kapitala, ne znači da nije regulirana i da naši građani koji u inozemstvu otvaraju poduzeća ne trebaju ispuniti neke administrativne zahtjeve kako ne bi imali problema nakon što ostvare neka prava iz svojega inozemnog ulaganja. Ta pravila odnose se i na hrvatska poduzeća koja otvaraju svoje inozemne tvrtke bez obzira na to je li riječ o podružnicama ili povezanim društvima.
Svaki rezident (pravna ili fizička osoba), prema odredbama Zakona o deviznom poslovanju i Odluci o prikupljanju podataka za potrebe sastavljanja bilance, stanja inozemnog duga i stanja međunarodnih ulaganja, dužan je u roku od trideset dana od isteka mjeseca u kojem je stekao udjel u inozemnim društvima prijaviti svoje ulaganje Hrvatskoj narodnoj banci (HNB). To se obavlja na propisanim obrascima. Također je važno ne smetnuti s uma da se prijavljuju i transakcije poslije prodaje udjela i/ili smanjenja i povećanja, osim ako su ispod iznosa obveza za prijavu. Ako hrvatsko društvo osniva podružnicu u inozemstvu te se imovina s društva prenosi na podružnicu, te transakcije također treba prijaviti HNB-u. Poreznoj upravi ne trebaju se prijavljivati inozemna direktna ulaganja.
Oporezivanje inozemnih tvrtki jednostavno je: porez na dobit plaća se prema tvrtkinu sjedištu. Naime, tvrtka je pravna osoba i porezna rezidentnost utvrđuje se prema sjedištu društva bez obzira na poreznu rezidentnost njezina vlasnika. Dakle, oporezivanje porezom na dobit inozemne tvrtke nije pod ingerencijom hrvatske porezne uprave.
Oporezivanje vlasnika inozemnih tvrtki složen je postupak i ovisi o rezidentnosti vlasnika, jesu li vlasnici pravne ili fizičke osobe, je li porez plaćen u inozemstvu te ima li s određenom zemljom Republika Hrvatska sklopljen ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Utvrđivanje porezne rezidentnosti vlasnika inozemnih tvrtki, ako je riječ o fizičkoj osobi, složen je postupak ako vlasnik nema prebivalište ili boravište u Hrvatskoj unatoč posjedovanju hrvatskog državljanstva, ali ako ima boravište ili prebivalište u Hrvatskoj, ta osoba porezni je rezident Republike Hrvatske i porez na dohodak dužna je plaćati u Hrvatskoj. Te odredbe mnoge zbujuju, zbog čega je česta naknadna naplata poreza jer su propušteni koraci za utvrđivanje porezne rezidentnosti i nisu podnošene propisane prijave prihoda iz inozemstva. Najčešća je zabluda da se dohotci iz inozemstva ne moraju prijavljivati u Republici Hrvatskoj. Česta je praksa da se honorari, dividende i drugi dohotci iz inozemstva isplaćuju na inozemne račune građana, što nije protuzakonito. Međutim, mnogi smatraju da podaci o tim isplatama nisu dostupni hrvatskoj Poreznoj upravi i ne prijavljivaju te dohotke, što jest protuzakonito. Primjenom Ugovora o međunarodnoj razmjeni podataka, primitci na inozemne račune građana Republike Hrvatske dostupni su Poreznoj upravi. Neprijavljivanje inozemnog dohotka može izazvati mnogo problema, od poreznih sporova pa sve do optužbi za poreznu utaju.
