Dok je diplomacija promicala obnovljeno političko prijateljstvo, Sberbank je pokušao uvući što više hrvatske države u financijski rasplet s Agrokorom, ali u Zagrebu je dobio odbijenice. Zasad…
Kratkoročno, hrvatsko-ruski odnosi još su važniji zbog raspleta krize u Agrokoru. Taj bi rasplet mogao uvelike (re)definirati i ruski utjecaj u Hrvatskoj, njezin utjecaj na cijelom postjugoslavenskom prostoru, ali i budući model hrvatskoga gospodarstva i njegova odnosa s državom.
Zbog svega toga više mjeseci pripremana obnova godinama zamrznutih hrvatsko-ruskih međudržavnih odnosa, koja je simbolično označena susretom ministara vanjskih poslova Davora Ive Stiera i Sergeja Lavrova u Moskvi u povodu 25. obljetnice ruskog priznanja Hrvatske, zapravo se nije dogodila u pravom trenutku, već u posljednjem. Punih jedanaest godina prošlo je od posljednjega hrvatsko-ruskog ministarskog susreta, dvije godine Hrvatska nije imala veleposlanika u Moskvi. Od tog su zamrzavanja hrvatska država i osobito hrvatski gospodarstvenici imali mnogo više štete negoli Rusija. Jer kad se politika umjesto za stolom vodi ispod stola, uvećava se šteta na račun slabijega. Uključenost Rusije u gospodarsko-politički kompleks u Hrvatskoj lijepo se vidi iz slučaja Agrokor, ali i iz zaobilaznoga ruskog utjecaja na energetski sektor (nafta, plin). Rusija je svoje ambicije umjela i uspjela realizirati na druge načine. Kako je to nedavno slikovito i za Hrvatsku neugodno opisao zapadni poznatelj prilika: ‘Hrvatska Rusiji uopće nije problem. Ako naiđe na prepreku, kupi ministra. Ako ne ide, ponudi malo više.’ No što se mijenja nakon što je proljetos Hrvatska napokon poslala veleposlanika (Tončija Staničića) u Rusiju i nakon što su ministri Stier i Lavrov objavili prijateljstvo u Moskvi, najavili intenzivnije susrete na najvišoj političkoj i gospodarskoj razini, a što se tiče BiH, objavili zajedničku privrženost poštovanju Dayton skog sporazuma, uključujući dio o ravnopravnosti konstitutivnih naroda?