Repo aranžmani

Oteze predstavnika Koncerna Agram na skupštinama tvrtki iz Agrokorova sastava potpuno je nelogično tumačiti ‘zakulisnim igrama Grgića i Todorića radi spašavanja Todorića’ jer je upravo Dubravku Grgiću, većinskom vlasniku Koncerna Agram, više nego ikomu drugom u interesu spasiti Agrokor. Kako god priča s Agrokorom završila, Ivica Todorić ionako je već sve izgubio. Agram će, naprotiv, biti jedan od najvećih dobitnika ako Ante Ramljak uspije spasiti Agrokor.

Stoga neprihvaćanje prijedloga o opozivu Ivice Todorića iz nadzornih odbora Konzuma i Belja te izglasavanje predstavnika Koncerna Agram svojih triju članova NO-a u Agrolaguni na skupštinama tih tvrtki treba shvatiti kao simboličnu poruku Agrokorovoj izvanrednoj upravi. Poruka otprilike glasi: ‘Ne možete upravljati (i) našom imovinom kao da mi ne postojimo.’

U ovom su trenutku, naime, tvrtke iz sastava Koncerna Agram, nakon Todorića, najveći pojedinačni dioničari Konzuma, Belja, Agrolagune, Vupika, Zvijezde… U ovom trenutku vrijednost tih udjela ne može se ni procijeniti, ali može se pretpostaviti da bi bila golema u slučaju da izvanredna uprava spasi Agrokor od stečaja. Isto je tako sasvim jasno da će u slučaju Agrokorova stečaja vrijednost Agramovih udjela u njegovim tvrtkama biti nula.

Kako je Agram ‘odjednom’ postao vlasnikom tolikih udjela u Agrokorovim tvrtkama? Razjašnjenje ‘famoznih repo aranžmana’, kako ih je nazvao povjerenik Ramljak, koji ih je već pokušao i sudski osporiti, zatražili smo od financijskog stručnjaka, no uz obećanje da će u ovoj priči ostati anoniman.

Za početak, od sugovornika smo dobili kratku lekciju o tome da financiranje i kreditiranje nisu istoznačnice jer je kreditiranje samo jedan o bezbrojnih oblika financiranja. To spominjemo na izričit zahtjev sugovornika koji se pjeni zbog toga što se po medijima uglavnom provlače pogrešni pojmovi na temelju kojih se pak pogrešno tumači priroda financijskih odnosa između Koncerna Agram i Agrokor koncerna te posljedica koje su iz toga proizile.

Nije tu, naime, bilo klasičnih kredita i pozajmica, nikakvih založnih prava na dionice. Tu je bila riječ o instrumentu iz zbirke instrumenata poznatih pod zajedničkim nazivom ‘financiranje imovinom’.

Agrokor d. d. holdinško je društvo i, prema definiciji, njegova je temeljna djelatnost upravljanje financijama drugih, pravno samostalnih poduzeća u čijem vlasništvu i upravljanju sudjeluje. Agrokor d. d. je tijekom godina iskoristio svaki mogući financijski džep u koji je mogao posegnuti: kredite, hipoteke, obveznice, mjenice, komercijalne zapise. Tačno, Agrokor d. d. je, kad likvidnost nije mogao osigurati nabrojenim klasičnim metodama financiranja, posegno i za instrumentima financiranja imovinom.

Jedan od tih instrumenata, o čijoj je aktivaciji javnost uglavnom bila informirana, jest prodaja uz povratni najam (engl. sale & lease back). Poznato je tako da je Agrokor u barem pet navrata posegnuo za tim instrumentom. Prvi i ujedno najveći takav aranžman sklopio je 2010. kad je američkoj tvrtki W. P. Carey, specijaliziranoj za ulaganje u nekretnine, za 77 milijuna eura prodao nekretnine Konzumova distribucijsko-logističkog centra na Žitnjaku. U iduću tri aranžmana s istom tvrtkom Agrokor je na prodaji Konzumovih objekata došao do još ukupno 115 milijuna eura. Peti takav aranžman sklopio je prošle godine s južnoafričkim investicijskim fondom Tower Property. Taj je aranžman bio ‘težak’ 66,4 milijuna eura, a Agrokor je tada ostao bez svoja četiri velika trgovaca centra (dva u Zagrebu, jedan u Velikoj Gorici i jedan u Župi dubrovačkoj), ali s ugovorom o zakupu tih centara na 12 godina. Za aranžmane s W. P. Careyyem ne zna se na koji su rok sklopljeni, osim da je riječ o ‘dugoročnom najmu’. Također se, manje- više pouzdano, zna da Konzum u Hrvatskoj danas radi u samo oko 150 vlastitih trgovina, a da je preostalih otprilike 550 u nekoj vrsti najma.

Upravo taj podatak, začinjen visinom najma zaci jelo prilično iznad tržišnih cijena i nemogućnosti raskida ugovora o najmu na dulji rok, jedan je od najvećih problema s kojima se trenutačno suočava izvanredni povjerenik Ramljak. U ovome se, vjerojatno, može dobiti i odgovor na pitanje koje će si postaviti svako razuman: Zašto, dovraga, Agrokoru za održavanje likvidnosti treba još 400 milijuna eura? Eto, zato. Zato da bi se mogle plaćati najamnine za Konzumove trgovine, radio Konzum u njima ili ne radio! Na taj je problem neke od Agrokorovih ‘stakeholdera’ u svojemu kratkome mandatu bio upozorio Antonio Alvarez III., ali taj problem Ramljak još nije iznio javnosti. Zacijelo u ušima dobavljača koji se nadaju da će biti namireni iz novoga, još nedobivenog, kredita ne bi umilno zazvučalo da čuju kako američka nekretninska tvrtka i južnoafrički fond moraju biti prvi podmirenii.

U takvoj situaciji izvanrednom je povjereniku baš dobro došao mali demokratski bunt Agramovih predstavnika na skupštinama nekoliko Agrokorovih društava kako bi pozornost javnosti zaokupio nečime što zapravo nikako ne utječe na zbivanja u Agrokoru. Javnost je dobila poruku da ‘Todorić još vuče konce’, da mu u tome pomaže Agram, da će zbog toga biti usporeno Agrokorovo restrukturiranje te da su svemu krivi ‘famozni repo aranžmani’, spominjani tako da se sugeriralo kako je riječ o nečemu što je pravno vrlo upitno.

A riječ je o instrumentu financiranja imovinom koji, kako nam tumači naš sugovornik, nema elemente kreditiranja, nego su to poslovi s obilježjima kupoprodaje. Agrokor d. d. bio je prodavatelj, prodavao je udjele u poduzećima čijom je financijskom imovinom upravljao, a društva iz Koncerna Agram bila su kupci tih udjela. Jedina razlika između klasičnoga kupoprodajnog odnosa i repo aranžmana jest u tome što se ugovorom ugovara da prodavatelj nakon dogovorenog roka ima obvezu otkupiti prodane udjele. Kupac u međuvremenu može tim udjelima neograničeno raspolagati, što znači da mu ti udjeli donose dividendu (ako je ima), pravo glasa na skupštini društva i ostalo što mu jamče prava na osnovi stvarnog vlasništva udjela u nekoj tvrtki. Drugim riječima, Agrokor je ‘de facto’ prodao Agramu dionice više svojih tvrtki, i to u količinama dovoljna da korjenito promijene vlasničku strukturu nekih od tih tvrtki.

Kao što je naveo sâm Ramljak, Agrokor i Agram repo aranžmane sklapali su od 2012., no, nije poznato čije je sve dionice i u koliko njih Agrokor za to vrijeme repo aranžmanima prodao društvima iz Koncerna Agram. Za neke se tvrtke to može ustanoviti, iako ne posve pouzdano, jer je moguće da Agram ima udjele u tvrtkama iz Agrokorova sastava skrivena na skrbičkim računima, za druge se to ne može znati. Sada je, međutim, utvrđeno da Agram kontrolira više od 51 posto udjela u Agrolaguni i više od 25 posto udjela u Konzumu i Belju. Postavlja se pitanje kolika je vrijednost tih dionica bila u trenutku sklapanja repo aranžmana. Naš sugovornik na to pitanje odmahuje rukom i kaže da bi, da bi se dobila makar približna procjena, trebao imati uvid u cjelokupnu dokumentaciju jer nije poznata ročnost pojedinoga repo aranžmana, zbog čega se i ne može utvrditi koliko je Agrokor po pojedinom repo aranžmanu u prijašnjem razdoblju napravio reotkupa i te iste dionice na isti način prodavao ponovno. Osim toga, naš sugovornik pretpostavlja da nije jedino Agram sklapao repo aranžmane s Agrokorom, nego da je u istim odnosima s Agrokorom bilo i mnogo drugih poduzeća.

Ako se u obzir uzme samo onaj broj udjela za koji se sada zna da su u Agramovu vlasništvu, očito je da je riječ o nekoliko milijardi kuna koje je Agram repo aranžmanima uložio u Agrokor, a koje Agrokor više nije bio u stanju reotkupiti. Dakle, ako propadne Agrokor, propala su i ta Agramova ulaganja. Ako Agrokor ode u stečaj, udjeli koje Agram sada ima vrijedit će nula kuna.

Stoga je Agramov glavni interes u toj priči da se na svaki način bori sačuvati svoj novac, odnosno da izvanredna uprava provodi postupke koji će biti usklađeni (i) s manjinskim dioničarima u poduzećima u kojima Agrokor nije stopotni vlasnik. Stoga je neologično insinuirati da netko od tih manjinskih dioničara radi nešto iza leđa izvanrednoj upravi. Riječ je o tome da izvanredna uprava radi iza leđa manjinskih dioničara, na što Agramovi predstavnici na skupštinama dioničara Agrokorovih tvrtki ovih dana žele upozoriti. Skupština im je jedino mjesto na kojemu svoje nezadovoljstvo mogu iskazati na demokratski, zakonom propisan način. Poruku samo valja pravilno protumačiti.