-
Kakvo je stanje s državnom imovinom u Srbiji? – Kod nas se državnom imovinom, koja je podijeljena na pokretne i nepokretne, smatraju sve nekretnine i pokretnine u našoj zemlji i inozemstvu. Najvažniji su posao Direkcije evidencija i kontrola državne imovine, s tim da ne evidentiramo samo imovinu države nego i gradova i općina te javnih i državnih poduzeća. Jako nam je važno uskladiti podatke u zemljišnim knjigama i gruntovnicama o tome tko je stvarni vlasnik pojedine imovine jer mnoga poduzeća nije moguće privatizirati bez jasnog i utemeljenog vlasništva nad određenim nekretninama. To je trenutačno naš osnovni posao.
-
Koliko je otprilike vrijednost državne imovine u Srbiji? – Tržišna vrijednost državne imovine tek se treba utvrditi. Sad je evidentirano, a sljedeća je faza njezina realna procjena. Knjigovodstveno vrijedi otprilike 14 milijardi eura, ali otkrit će se da vrijedi znatno više kad je procijene ovlašteni procjenitelji.
-
Koliko je danas srpske državne imovine u Hrvatskoj? Ima li nerazjašnjenih slučajeva; ako ima, koji su? – Svi znamo da su ustanove, škole, vrtići i općine te mnogo poduzeća iz cijele Srbije gradili turističke komplekse po Jadranu i imali svoja predstavništva i prodajne objekte po cijeloj Hrvatskoj, baš kao i hrvatska poduzeća u Srbiji. Prema ratificiranom Sporazumu o sukcesiji, Aneksu G, predviđeno je vraćanje imovinskih prava na stanje na dan 31. prosinca 1990. Hrvatska je uredom iz 1991. vlasništvo nad srpskim imovinom prenijela na državu pa je ta uredba prestala vrijediti, a u međuvremenu je mnoge te nekretnine privatizirala ili prodala. Sad ima pokušaja da se ovrhom dođe do srpske imovine, npr. na otoku Silbi. U pokušaju povrata imovine Borova u Srbiji, hrvatski sudovi zauzeli su stajalište da je to hrvatska imovina. Hrvatski sudovi zauzeli su pak stajalište da osim ratificiranog Sporazuma o sukcesiji treba zaključiti i poseban bilateralni sporazum između Hrvatske i Srbije te odbijaju sve tužbene zahtjeve za povrat na stanje od 31. prosinca 1990. To je važno pitanje koje se mora hitno riješiti ako želimo biti imalo poštene jedni prema drugima.
-
Koja će javna poduzeća Srbija u sljedećem razdoblju privatizirati? – Opće je stajalište da država izlazi iz vlasništva onih poduzeća koja dokazano ne može kvalitetno voditi. Jedan od primjera jest JAT, koji je sad u vlasništvu aviotvrte Emirates i posluje pod imenom Air Serbia te ostvaruje solidne prihode. Uskoro nas čekaju i druge privatizacije. Zapravo, sve je dugoročno na prodaju, osim Srbija šuma i Srbija voda te sličnih poduzeća koja se bave općim dobrima.
-
Kakva je kod vas upravljačka politika javnih poduzeća? – Kao i kod nas, uglavnom kadrovira Vlada, ali u posljednje tri i pol godine vlasti Aleksandra Vučića, koji će sada postati predsjednik države, Vlada je smijenila samo oko 50 posto čelnika javnih poduzeća. Pristaše vladajuće stranke koji su očekivali da će rezultat njihova angažmana na izborima biti nagrađen upravljačkim mjestom u nekome javnom poduzeću ostali su praznih rukava i smatraju da nije postignut glavni cilj izbora. No cilj kadroviranja više nije smijeniti nepodobne, nego nekvalitetan kadar. Evo vam primjera iz moje Direkcije: ja sam pravnik i na čelo te institucije došao sam iz privatnog sektora jer je Vladin osnovni cilj, kad je državna imovina u pitanju, kvalitetno upravljanje njome i stavljanje u funkciju. Moj je prethodnik bio, primjerice, ekonomist, a njegov pak profesor tjelesne kulture. Ako se imovinom upravljalo tako olako, onda možete zamisliti kako je to izgledalo u praksi. Za mene je to bio sudar svjetova. Najprije sam se sudario s ljudima koji su godinama vrtjeli palcima i pravili pakao klijentima, običnim građanima i poduzetnicima zainteresiranim za stavljanje u funkciju državne imovine. To je bilo za svaku osudu i takvu je praksu trebalo prekinuti.
-
Koliko je uopće Srbija danas zanimljiva stranim ulagačima? – Srbija nije zemlja u koju ulagači dolaze jer je kod nas jako lijepo, nemamo ni more ni obalu, a ni dražestan krajolik. K nama dolaze ulagati oni koji kod nas žele zaraditi. Nama konkurencija nije samo Hrvatska, nego i Kazahstan, Uzbekistan, Albanija te druge zemlje koje mogu ponuditi bolje i više. Zato se trudimo pojednostaviti sve propise i procedure kako bismo došli do cilja, odnosno do ulagača.
-
Koliko ste u tome uspjeli? – Vlada je napravila velike pomake. Evo vam primjera: dok je pokušavala ući u Hrvatsku, Ikea je istodobno pregovarala sa Srbijom. Pregovori su trajali 14 godina i uvijek je postojao neki problem, neka zapreka, sve do trenutka dok mi nismo zaključili da tako više ne ide i odlučili završiti taj posao, što smo i uspjeli, i to u roku od šest mjeseci; prošle je godine počela gradnja robne kuće. Nijedan propis u pregovorima s njima nismo prekršili, samo smo se usredotočili na rješavanje problema. A nije uvijek bilo lako jer u našim ustanovama još rade ljudi koji su ondje postavljeni u vrijeme Tita i koji su objašnjavali kako i zašto nešto nije moguće ostvariti. Takvim ljudima ja volim pokazati vrata i riješiti problem. Primjer je i Međ Ta, velika kineska tvornica dijelova za autoindustriju u Obrenovcu nastala na imovini propaloga državnog poduzeća, jednog od divova bivše Jugoslavije, koja će zaposliti 3500 radnika i koja samo što nije otvorila pogone. Cijeli je projekt završen za godinu i pol dana.
Srbija se ne boji ni kineskih investicija ni kineskih radnika
I u Srbiji se, dakle, borite s industrijskom ostavštinom socijalizma i kako je staviti u funkciju? – Naravno, kod nas je takvih relikata samoupravnog socijalizma napretek, ali mnoge od njih uz kvalitetne investitore ipak možemo staviti u funkciju. Bilo bi katkad mnogo lakše da nema otpora javnosti, ali to je sada već folklor bez kojeg se ne može. Svi mi koji smo živjeli u bivšoj državi imali smo tu zlu sreću da smo živjeli u samoupravnom socijalizmu u kojemu su vlasnici poduzeća bili radnici. Kako je ta ekonomija funkcionirala, danas svi znamo, ali taj mentalitet postoji i danas i katkad mi se čini kako je upravo on glavna prepreka daljnjem razvoju Srbije. Mislio sam da će se taj problem riješiti smjenom generacija, ali i mladi danas sa sjetom govore o tom vremenu kao da su tada cvjetale samo ruže.
Kad im cijelu priču o bivšoj državi previše romantiziramo… – Točno. To je opasno i tu ideologiju treba promijeniti kako bi se suočili sa stvarnošću. A stvarnost je da smo svi na tržištu i da se svi borimo za strane ulagače i da zemlje koje takve ideologije nisu imale u prošlosti jednostavno bolje prolaze jer nema straha od privatnog vlasništva. Svoju neiskorištenu imovinu moramo dati na uporabu investitorima koji mogu stvoriti dodanu vrijednost, pa makar i po nižim cijenama jer se i to, barem kod nas, pokazalo dugoročno boljim rješenjem od nekretnina koje su samo mrtvi kapital.
Zanimljivo je da u Srbiji tijekom recesije BDP nije toliko drastično padao kao u Hrvatskoj, i to upravo zbog investicija. Znači da nešto ipak radite dobro. – Prije svega, u Srbiji je cijelo to vrijeme vladala politička stabilnost, izvršna vlast nije bila podijeljena na više centara moći i cijelo se vrijeme znalo tko je glavni i tko daje smjernice, a tako je i sada. To pomaže kad treba brzo odlučivati, kao, primjerice, kad smo privatizirali JAT. To je bila tvrtka u velikim minusima u kojoj nijedan zrakoplov nije bio mladi od 27 godina i koja je doslovno bila pred stećajem. Privatizacija je trajala godinu dana, a danas je to zdrava tvrtka zahtijevajući Emiratesu koji ju je dignuo na noge. Zanimljiv je i projekt ‘Beograd na vodi’ premda mu se javnost znatno odupire, no pokazalo se da nije problem naći ni ulagače ni kupce stanova u tom projektu. Stanove kupuju i ljudi iz Njemačke, Hrvatske, Katara i Emirata… Neki i pet odjednom.
Srbija neće privatizirati dugoročno samo vode i šume, to je sigurno. Što hoćete? – Galeniku i RTB Bor sigurno, uskoro počinje privatizacija Petrohemije u Pančevu. Posao sa Železarom Smederevo uspješno je priveden kraju. Kineski Hestil preuzeo je željezaru i nastavio uspješnu proizvodnju. Imamo doista dobre odnose s Kinom i to nastojimo što bolje iskoristiti. U posljednje dvije godine u Srbiju su došli i kineski premijer i predsjednik. Drugi je put doveo i brojno gospodarsko izaslanstvo i neki su poslovi već sklopljeni. Za početak Kina je ukinula vizni režim našim građanima, a naši gospodarstvenici stalno odlaze u Šangaj, Peking, Shenzhen i druge industrijske centre.
Kinezi dosta i ulažu u Srbiju. Uz njih se uvijek veže i fama da uz novac i ulaganja dolaze i stotine kineskih radnika. – Točno je da ulažu, ali ne i da dolaze njihovi radnici. Kad se gradio Kineski most u Beogradu, dođuše, bilo je i kineskih radnika, ali nakon dovršetka projekta vratili su se svojoj kući. Kinezi sada rade važnu dionicu autoceste kroz Srbiju, željeznice do Budimpešte, ali i druge projekte. Jako su zainteresirani za našu prehrambenu industriju. Neki naši gospodarstvenici iz tog sektora zaključili su važne ugovore s trgovačkim centrom koji ima čak 1300 prodajnih mjesta samo u jednom gradu od 11 milijuna stanovnika, Shenzhen. Više nego Hrvatska i Srbija zajedno.
Promatra li vaša vlada pomno što se u Hrvatskoj događa s Agrokorom? – Naravno, radi se i na zakonskom rješenju kako bi se zaštitila naša poduzeća, ali u detalje toga nisam upućen.
