Home / Komentari i stavovi / Zvonko Jutriša

Zvonko Jutriša

Čepić za uši od memorijske pjene malo su prigušili stotinjak decibela buke od koje ne čujemo ni sami sebe dok u jednokratnome zaštitnom kombinezonu na plus četvrtdeset pogledom pratimo užarene kapi rastaljenog stakla što iz peći ispadaju u kalupe i pretvaraju se u boce. U vrućoj smo zoni proizvodnog pogona najveće staklane u ovom dijelu Europe i jedine koja u Hrvatskoj proizvodi staklenu ambalažu, u tvornici stakla Vetropack Straže u Humu na Sutli. S druge je strane rijeke Slovenija, a osam kilometara dalje Rogoška Slatina, najpoznatije lječilište u Deželi u kojemu se svojedobno ljekovitom vodom napajao i Michael von Poschinger, najzaslužniji za početak priče o vršnom staklarstvu u zelenoj Sutlanskoj dolini među zagorskim bregima. U punjenju mineralne vode u staklene boce bavarski je industrijalac vidio priliku i 1860. otkupio Stražu, imanje s malom glažutom u šumi, kako se u ovom kraju nazivaju staklane u kojima se puhalo staklo, pokrenuo proizvodnju i upisao se u povijest.

U Humu na Sutli, maloj općini tik uz državnu granicu u kojoj u raštrkanim naseljima živi nešto više od pet tisuća ljudi, staklarsko se majstorstvo njeguje i staklena ambalaža neprekidno proizvodi evo već 157 godina. Tradicija industrijske proizvodnje stakla i na nj naslovnih proizvoda, uz domaći i strani kapital, voljne i sposobne uprave koje vode strojari, stvorili su pravo gospodarsko čudo, malu Švicarsku usred Zagorja.

S proizvodnih vrpca Vetropack Straže svakoga dana izdiže oko tri milijuna komada staklene ambalaže, a krug tvornice impozantnih gabarita koja dominira središtem općine na dan napusti stotinjak šlepera napunjenih robom. Već 21 godinu humska je staklana u vlasništvu švicarskog Vetropacka, a organiziranost, točnost, produktivnost i visoka radna etika koje poslovno vežemo uz tu bogatu i uređenu alpsku zemlju vidljivi su na svakom koraku, od kontrolne sobe u kojoj operater na nekoliko monitora neprekidno prati proizvodni proces do nepreglednih visokotehnoloških opremljenih i uređnih pogona kojima nas vodi direktor proizvodnje Josip Šorman.

– Ovo je najveća staklana u regiji i jedna od najvećih u Europi. Na godinu proizvedemo više od milijardu komada staklene ambalaže i možemo je prodati više nego što je stignemo proizvesti, zato manji dio za nas proizvedu druge europske tvornice iz Vetropack grupe. U tvornici je danas zaposleno 609 radnika, imamo tri staklarske peći i 11 proizvodnih linija, najveći su nam klijenti Coca-Cola i Heineken, izvozimo uglavnom u regionalne zemlje, ali raste polako i prodaja u zemlje EU, osobito Italiju i Francusku. Poslužimo prema načelu društveno odgovornog poslovanja, zadovoljavamo sve propisane ekološke standarde, ulazimo u tehnologiju i posljednjih dvadeset godina investirali smo oko 1,6 milijardi kuna – ispričao nam je Šorman prije obilaska pogona u kojima je uz buku radnih strojeva, zbog koje je radnicima osiguran beneficirani radni staž, nemoguće razgovarati.

Malo je tiše u hladnoj zoni u kojoj se pakira ohlađena ambalaža, upravo toliko da jedva čujemo radnika Vedrana Fruka – Staklo dolazi iz peći u kojoj se rastaljuje na 1450 stupnjeva i stalno izlazi van. Škare režu kapi koje padaju najprije u pretkalup u kojemu se formira predoblik boce, a nakon toga u kalup u koji se upuhuje zrak i formira konačni oblik boce. Poslije idu na vrpcu i ulaze u hladionik u kojemu se hlađe sat i pol da bi se otklonila sva naprezanja te se na kraju pregledavaju i pakiraju – opisuje Fruk vrući i bučni proces proizvodnje staklene ambalaže koji je danas većinom automatiziran i u kojem se uloga radne snage uglavnom svodi na programiranje, opsluživanje i nadziranje strojeva.

Korak dalje u modernizaciji poslovanja napravili su u drugoj velikoj humskoj tvornici, nekadašnjem OUR-u Alatnica SOUR-a Tvornica stakla i plastičnih proizvoda Straža, danas društvu Omco Croatia u belgijskom vlasništvu, najvećoj tvornici alata za industriju stakla na svijetu i najvećoj i najuspješnijoj tvornici u cijeloj belgijskoj grupaciji koja kalupe za proizvodnju boca i druge staklene ambalaže proizvodi još u Belgiji, Velikoj Britaniji, Sloveniji, Rumunjskoj i Turskoj. U pojedinim potpunom automatiziranim odjelima šeće se samo jedan operater i nadzire rad robota, no visoka tehnologija ipak nije dokinula radna mjesta. Štoviše, broj zaposlenih u toj tvrtki koja u hrvatskim okvirima slovi za najrobotiziraniju posljednjih se godina udvostručio. Omco svake godine zaposli barem razred CNC programera i mehanoniričara Tehničke škole u Krapini čiji se učenici odavno dvojno obrazuju – tri su dana u tjednu na nastavi, a dva dana u proizvodnom pogonu.

– Mnogo se ulaže u nove tehnologije, istraživanje i razvoj. Imamo 17 robotskih ćelija i 230 CNC strojeva. Uložili smo u tri stroja za lasersko graviranje koja smo primijenili prvi u svojoj branši. Roboti sve rade samostalno, opslužuju strojeve, a operater mora samo unijeti nekoliko parametara. Robotizacija nije imala negativan socijalni učinak, naprotiv. Kad smo 2010. instalirali prvu robotsku ćeliju, bilo nas je malo više od tri stotine zaposlenih, a danas nas je više od 650. Robotizacija je omogućila da sve bude mnogo fleksibilnije, da se operater može posvetiti zahtjevnijim poslovima, a one najjednostavnije i monotone aktivnosti ili one u koje treba uložiti velik fizički napor obavlja robot. Da ima još tehničkoga kadra, sav bi se mogao zaposliti – govori Goran Blažun, projektni inženjer koji radi na projektima robotizacije i informatizacije, vodeći nas pogonom i poučavajući osnovama proizvodnje kalupa od svog lijeva i aluminijske bronce iz kojih izdiše svaka deseta staklena boca proizvedena na svijetu.

U Omcovim kalupima izlivena je boca gotovo svakog brenda, oblika i veličine kojih se možete dosjetiti, pa i ona iz koje se šampanjcem polijevaju na pobjedničkom postolju utrka Formule 1.

– Naše je tržište cijeli svijet, a kupci staklane koje proizvode ambalažu. Pobijedili smo konkurenciju u Europi i SAD-u, a borimo se i dalje protiv konkurentskih kineskih tvrtki, i to visokom tehnologijom, vi

Usađena nam je kultura rada, samo se nadograđivala, a na nas se prenio i dio švicarske i drugih kultura. Odavno smo shvatili da je izvoz prava stvar.

Najveći su nam klijenti Coca-Cola i Heineken, izvozimo uglavnom u regiju, a raste i prodaja u EU. Posljednjih 20 godina investirali smo oko 1,6 milijardi kuna.

Pobijedili smo konkurenciju u Europi i SAD-u, a borimo se i dalje protiv konkurentske kineske tvrtke pa uspjevamo izvoziti čak i u Kinu.

Proizvodimo gajbe i tubice za kozmetičku industriju, kutije i poklopce za akumulatore, slamke za piće, kante za odvojeno prikupljanje otpada…

Visoka tehnologija nije dokinula radna mjesta. Štoviše, broj zaposlenih u Omcu Croatia, koja u hrvatskim okvirima slovi za najrobotiziraniju tvrtku, posljednjih se godina udvostručio.

Sokom produktivnošću i efikasnošću. To radimo vrlo uspješno jer izvozimo čak i u Kinu, što znači da imamo proizvod konkurentan kvalitetom i cijenom – govori nam u sobi za sastanke predsjednik Uprave Darko Ranogajec koji netom prije polaska na poslovni put nalazi vremena za Liderovu ekipu.

Iz socijalističkoga SOUR-a u kojemu je u najmnogoljudnijim danima udruženo radilo oko 2100 ljudi, posredno i neposredno nastala su mnoga poduzeća koja su preživjela privatizaciju i danas uspješno posluju. Treća je najveća hunska tvrtka Stražaplastika koja je počela proizvodnjom plastičnih čepova za staklene boce, a i danas proizvodi dio asortimana koji se nastavlja na priču o staklu. Odmah s vrata direktor Josip Grilec dočekao nas je promidžbenim filmom i susretljivo nastavio.

– Čepove više ne proizvodimo, ali s obzirom na to da smo bili oslonjeni na staklanu, normalno da se razvio proizvod za transport staklenih boca. Na gajbe koje proizvodimo za sve pivovare u regiji otpada 40 posto naše proizvodnje, a ušli smo i u sustav središnje nabave Coca-Cola i Heinekena. Proizvodimo i razne tubice za kozmetičku industriju, najviše za Henkel, imamo i proizvodnu liniju kutija i poklopaca za akumulatore, a počeli smo proizvoditi i slamke za piće, kante za odvojeno prikupljanje otpada, ambalažu za transport voća i još neke plastične proizvode. Otprišli 30 posto naših proizvoda nastaje od reciklirane plastike. Imamo 250 zaposlenika, a naši strani partneri više nas i ne pitaju imamo li certifikate, to se podrazumijeva, nego nas pitaju poštujemo li radnička prava, što činimo svi u Humu. Mi smo tvrtka u stopostotnome domaćem vlasništvu, a većinski udio od 58 posto drže Aquae Vivae iz Krapinskih Toplica. Lani smo imali oko 85 milijuna kuna prihoda, a ove godine planiramo doći do 100 milijuna kuna. Poslujuemo s dobiti, koju ne isplaćujemo, nego reinvestiramo u strojni park. Ako ne investirate, nećete ni zaraditi – brifira nas Grilec prije šetnje izrazito tihim proizvodnim pogonima u kojima nam u oko upada velik broj mladih žena.

Spolno je ravnopravno i u manufakturi Bojana Podhraskog iz humskog naselja Brezno Gornje u kojemu taj vlasnik staklarskog obrta zasad ne proizvodi unikate na tradicijski način puhanjem stakla, ali najesen planira pokrenuti serijsku proizvodnju ukrasnih boca za rakije i likere. Njegovih 15 zaposlenika danas sjedi i brusi staklene i kristalne vaze, pepeljare, zdjele i ukrasne predmete za staklanu iz Rogoške Slatine, u kojoj je i on izučio zanat. – Počeo sam s puhanjem stakla i najviše surađivao s Muzejom antičkog stakla u Zadru za koji sam radio replike. Sada to želim automatizirati i dignuti na višu razinu, proizvoditi serije od nekoliko tisuća komada. Nabavio sam peć i stroj koje planiram nakon ljeta pustiti u pogon. Sada brusimo poluproizvode. Dobijemo golo i moramo izbrusiti da izgleda kako treba biti. Samo na ovoj zdjeli ima otprišlike sat posla. Svaka faza radi se posebnim brusom. Žene su svakako preciznije od muškaraca – govori ovaj glazar dok na naše pitanje bi li umjesto ljudi i kod njega jednom mogli brusiti roboti odgovara da u staklani u Rogoškoj Slatini imaju robote, ali da čovjek mora završavati za njima pa zaključuje kako fino brušenje nikad neće biti dokraja robotizirano, što je dobro jer – budu li sve radili roboti, ‘kaj ćemo delati mi ljudi?’.

U Breznome Gornjem je i autohtona zagorska kućica koju je kupila Općina Hum na Sutli da u njoj novcem Europske unije uredi zavičajni muzej u kojemu bi buduće putnike namjerne izložbenim postavom informirala o tradiciji i važnosti staklarstva u tom kraju. Načelnik Zvonko Jutriša za sebe kaže da je staklar u duši, a prije negoli se okušao u javnom sektoru, sad u trećem, posljednjemu mandatu prije mirovine, taj je inženjer strojarstva bio na visokim direktorskim pozicijama.

Sve krajnosti Huma na Sutli povezane su s proizvodnjom – od buke za beneficiirani radni staž u Vetropack Straži do tišine u Stražaplastici. A zajedničko je to što nikoga nema na cesti. Svi rade!

Na gajbe koje Stražaplastika proizvodi za sve pivovare u regiji otpada 40 posto proizvodnje, ušla je u sustav Coca-Cole i Heinekena, a u pogonima je primjetan velik broj mladih žena.

Iz Vetropack Straže izide više od milijardu staklenki na godinu, ali može prodati više nego što stigne proizvesti, zato manji dio za nju proizvedu druge europske tvornice iz Vetropack grupe.

Prije svega treba raditi. Kultura rada nama je usada i samo se nadograđivala, a na nas se prenio i dio švicarske i drugih kultura. Odavno smo shvatili da je izvoz prava stvar i da nas spasiti može samo stvaranje nove vrijednosti, kao i da nećemo vani proći bez vrhunske kvalitete i točnosti isporuke. Svi su direktori najvećih hrvatskih tvrtki strojari i među njima vlada pozitivan natjecateljski duh, a i svi se međusobno druže bar dvaput na godinu na tzv. kolegiju hrvatskih direktora i razmjenjuju iskustva. Znamo kako raditi, kako stvoriti proizvod i prodati ga kupcu. Nikad neću zaboraviti da su nas na fakultetu učili da se sve može napraviti, samo je pitanje kako to učiniti održivim. Tu logiku primijenio sam i na upravljanje općinom s uvjerenjem da politika postoji kako bi se došlo do cilja. Najgore je miriti se sa situacijom i kukati. U osnovi je svega rad, bez toga nema šansi – zaključuje jednostavnim receptom za uspjeh ovu humsku priču načelnik Jutriša.

U ponedjeljak je s nama cijeli dan obilazio humske tvornice, a na službeni broj mobitela javio se i nakon radnog vremena. Broj je svima dostupan na općinskim internetskim stranicama koje krasi slogan ‘Staklo nas veže i spaja’. Ispred nove novcane općinske zgrade uz nacionalnu i europsku visi i plava općinska zastava sa stiliziranim staklenim demijonom. Ljudi na cesti uglavnom nema. Svi rade!