Home / Biznis i politika / Tko ne vjeruje svojim očima

Tko ne vjeruje svojim očima

Stabilnost vlade stvorene na tankoj i šarenjoj većini počiva na očekivanju da se zbog osobnog interesa zadržavanja zastupničke stolice nitko neće usuditi iskočiti iz tramvaja, ma kamo on vozio.

Vjera u stabilnost nove Plenkovićeva vlade podsjeća me jako na vjeru u Fatinu vjernost iz onog starog vica. Znate, onog vica u kojem Mujo iznenada stiže kući i nalazi Fatu, koja mu se klena na vjernost i u čiju je vjernost vjerovao, u bliskoj razonodi sa susjedom Hasom. A Fata će odmah optužujućim tonom i prije nego što je zatečeni Mujo stigao progovoriti: Mujo, bolan, pa vjeruješ li ti više meni ili svojim očima? Želimo li povjerovati u priču o stabilnoj vladi za stabilnu zemlju, morali bismo previdjeti čak i više nego prevareni Mujo. A on je, da bi vjerovao Fati, morao previdjeti cijelog Hasu. Naime, vlada koja je sastavljena ovako tijesno (sa samo dva glasa više od minimuma), sa zastupničkim rukama prikupljenima odasvud, zbrda-zdola u posljednji trenutak, čvrsta je onoliko koliko je čvrsta njezina najslabija karika. Njezina stabilnost, u koju bismo mi trebali vjerovati, nalazi se i u ruci potencijalno ucjenjivog Tomislava Sauche, koji zbog vlastite opterećenosti kaznenim postupkom nedvojbeno nije najslabija karika nove vlade, ali je njezina moralno najjednica karika. Politička stabilnost države, zbog koje je navodno takva vlada napravljena, u rukama je zastupnika HDZ-a koji su, interesno povezani i stranački disciplinirani do razine lobotomije, odlučili vjerovati više Fati nego svojim očima. Tu je i petero HNS-ovih zastupnika kojima prijeti politička smrt ako ih Plenković ne reanimira u sklopu nove vlade i nove saborske većine, osam manjinaca koji bi trebali biti dodatna snaga, a nikako presudna većina bilo koje vlade. Stabilnost zaokružuje još i četvrtina tramvaja različitih ljudi iz različitih lista, koji su se slijedom nekih slučajnosti ili umreženosti našli u saborskim klupama. Možda s malo više političkog iskustva nego nasumce izabrana četvrtina tramvaja, ali vjerojatno s manje političkog poštenja nego što bi to imala nasumce izabrana četvrtina tramvaja zastupnika. Stabilnost vlade stvorene na takvoj saborskoj većini počiva na očekivanju da se zbog osobnog interesa zadržavanja zastupničke stolice nitko neće usuditi iskočiti iz tramvaja, ma kamo on vozio.

Kao razlozi za stvaranje te nove vlade navode se: visoka cijena parlamentarnih izbora i iznad svega zabrinutost za sigurnost i stabilnost države i gospodarskog sustava. Ako Mujo ima pravo vjerovati svojim očima i mrvi zdravog razuma, mora mu se učiniti da svi izbori nisu jeftini. Demokracija i demokratski legitimitet jednostavno imaju cijenu, no ona je u pravilu uvijek manja od cijene nedemokratskih poredaka, a i cijena jednih izbora mnogo je manja od samo jedne sumnjive transakcije unutar lanca Agrokora, o kojima se pisalo ovih dana. Pa odakle baš na izborima takva štednja? A tek kad je o nacionalnoj sigurnosti i stabilnosti riječ, Mujo ima razloga vjerovati svojim očima. Ponajprije iz vrlo načelnih razloga: tu navodno stabilnu vladu živom održava navodno stabilna većina, čiji je najveći kohezijski faktor strah da nakon izbora više ne bi bili u Saboru. I neka sad Mujo vjeruje u nacionalnu stabilnost i sigurnost koja je u njihovim rukama: da će ga od zapadno-balkanske integracije štititi tri presudne ruke Milorada Pupovca. Ili, kako to izgleda dok pišem ovu kolumnu, da će u iznimno složenim međunarodnim odnosima prozadnji kurs hrvatske vanjske i unutarnje politike pouzdanije održavati Predrag Štromar i Marija Pejčinović Burić nego Davor Ivo Stier, nekoć ključni čovjek iz sjene za prelazak Hrvatske iz zapadnobalkanskog paketa na europsku stranu. Ako Mujo želi vjerovati svojim očima, onda mora primijetiti i da se ključni partneri nove stabilne vladajuće većine – HDZ i HNS – ne razlikuju samo po životnim svjetonazorima nego i po posve suprotnom odnosu prema državi, bliskoj i malo daljoj prošlosti, istočnom i zapadnom susjedstvu.