Pripadnici buržoazije bivaju zatvoreni unutar četiri zida, a zatim zbog metafizičkih podražaja ili pak kao rezultat vlastitih igara svi njihovi psihološki slojevi i društvene norme budu odbačeni. Navedeni format vrto je primamljiv i za kazališne redatelje i za sineaste jer im dopušta manipulaciju likovima da bi predstavili različite individualne poglede na svijet, ali i širu kritiku društvenog poretka.
Tog koncepta prihvatio se i Talijan Paolo Genovese u filmu ‘Potpuni stranci’. Nekoliko parova i jedan samac staju se na večeri u domu jednog od njih tijekom pomrčine Mjeseca i odlučuju odigrati svojevrsnu igru istine 2.0. U skladu s vremenom u kojem živimo umjesto boce u igri su mobiteli.
Priče iza likova nisu previše inspirirane, Genovese je ‘telefonirao’ što od kojega lika možemo očekivati, a kraj uredjen u metafiziku uistinu je nepotreban. Ipak, zbog solidne glume, uvijek potencijalno zanimljivoj teme prirode ljudske seksualnosti i vješte gradacije napetosti ‘Potpuni stranci’ sasvim su pristojno ostvarenje.
