Čitanje slikovnica i bajki u ranoj dobi potiče djecu na maštanje, razvija im mozak, mišljenje i rječnik, postaju kreativna i lakše se snalaze u životu. Kad sam bio velik, vidio sam…, bio sam…, mogao sam… Rečenica je to koju je izgovorilo gotovo svako trogodišnje dijete, a plod je mašte uobičajene za tu dob. Djeca maštom stvaraju novi, vlastiti svijet i to nije nimalo loše. Treba ih pustiti maštati jer što im mašta bolje radi, to će se poslije lakše snalaziti u životu. U svijetu iz mašte dijete postaje netko drugi, suočava se s onim što bi željelo biti i rješava ‘problem’. U mašti je sve moguće, ona daje djetetu osjećaj važnosti i podiže mu samopouzdanje. Roditelji ni slučajno ne smiju omalovažavati dječji svijet mašte ili ga na bilo koji način ograničavati. Mašta nema veze s laži, ona je uvod u razvoj kreativnog mišljenja. Maštanje djetetu daje potpunu slobodu, ono vlada svojim malim svijetom i kreira ga prema vlastitoj volji, mjeri i želji. Što je mašta bujnija, to su priče nevjerojatnije, a dijete ne treba ometati u doživljaju svijeta koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Nije riječ o iskrivljenoj percepciji, nego o slobodi izražaja utemeljenoj na vlastitom iskustvu malog bića, koje maštajući svijet odraslih povezuje sa svojim skromnim životnim iskustvom i željama. Pustite dijete neka mašta, oslobodi se vremena i prostora te bude samo sebi središte svijeta. To je put do slobodnog i kreativnog djeteta, koje će u ranoj dobi pomoću mašte riješiti svaki svoj ‘problem’, a tijekom odrastanja kreativno se postavlja prema stvarnosti.
Dijete maštajući razvija kreativno mišljenje, što utječe na njegov intelektualni razvoj, suočava se s ‘problemima’ koje treba riješiti da bi stiglo do cilja i u mašti uvijek pronalazi izlaz. U mašti su svi problemi rješivi i nema nikakvih prepreka. Neke situacije iz stvarnog života koje ne shvaća ili koje ga opterećuju, dijete može ‘kontrolirati’ maštajući, što se pozitivno može odraziti ako je u stvarnosti doživjelo negativne emocije. Budući da mašta ruši granice, dobra je kao terapija nesigurnoj i traumatiziranoj djeci jer može pokazati što se događa s djetetom u realnom svijetu. Neka su djeca već u ranoj dobi sposobna smisliti zanimljive priče, na što svakako utječe i to koliko roditelji razgovaraju s njima. No nekima nije lako maštati i ne treba ih agresivno poticati na to jer mašta djetetu mora izazvati ugodu, a sve što je nametnuto podliježe pravilima, koja mašta ne trpi. Djeca s kojim su roditelji od rođenja komunicirali govorom, pjesnicama, pričanjem priča i čitanjem slikovnica više maštaju, imaju bujniju maštu, bogatiji rječnik i lakše uče nove pojmove.
Rana komunikacija s djetetom vrlo je važna jer utječe na emocionalni i intelektualni razvoj djeteta, olakšava učenje, spoznaju i socijalizaciju. Djeci već u prvim danima života treba pjevati pjesnice, a oko prve godine pokazati i slikovnice koje sadrže opipljive slike kako bi dijete moglo povezati riječi s likom sa slikom. Osim čitanja slikovnica, roditelji mogu pričati izmišljene priče ili, ovisno o dobi djeteta, čitati mu klasične bajke poput ‘Crvenkapice’, ‘Vuka i tri praščića’, ‘Snježuljice’… Čitanje pozitivno utječe na razvoj dječjeg mozga i što mu više čitate ono će s vremenom uživjeti se u radnju priče te postavljati pitanja, čime će razvijati mišljenje. Osim pričanja priča ili čitanja slikovnica, dijete ih treba samo doživjeti, čemu će pridonijeti listačanje, objašnjavanje što je na slici i što lik koji slika predstavlja trenutačno radi. Čitanje bajki i ostalih praktičnih slikovnica, a takvih je sve više i obrađuju razne životne situacije, od usvojene djece, do gubitka mliječnih zuba, potaknut će dijete na usredotočavanje pozornosti na informaciju koju dobiva, kao i na to da se uključi u radnju kao jedan od likova, odnosno pomoću mašte doživi priču koju kreira prema svojoj volji, onako kako želi da radnja traje i priča završi. No sve klasične bajke, one braće Grimm i Hansa Christiana Andersen, imaju sretan kraj koliko god im radnja bila dramatična. Primjerice, nakon što vuk pojede Crvenkapicu, lovac ga ubije i izvadi je živu iz njegova trbuha, Trnoružica se probudi iz vječnog sna nakon što je poljubi princ… Istina, postoje prijepori oko toga jesu li klasične bajke okrutne i možda plaše djecu. O tome se može raspravljati, ali prikazivati im svijet i život samo ružičastim bojama možda i nije najbolja sprema za život.
No u posljednje vrijeme, osim vječnih klasičnih bajki prema kojima su snimljeni brojni Disneyjevi crtići, djeci su dostupne razne edukativne slikovnice iz kojih djeca uče o; polasku u školu, rođenju brata ili sestre, blagdanima, higijeni, životinjama… Sve te teme prilagođene su određenoj dobi i mogućnosti poimanja određenih situacija. Dijete će s istim veseljem prihvatiti pričanje priča i čitanje slikovnica, važno je samo da mu se posveti pozornost i slijedi njegova znatiželja te primjereno odgovori na postavljena pitanja. Mnogi roditelji ne poznaju dječju literaturu, no to nije prepreka da djeci nabave slikovnice iz knjižnice i da dijete u dobi od oko četiri godine učlane u knjižnicu. Izbor je doista velik, od klasičnih bajki do suvremenih slikovnica, među kojima su brojne i hrvatskih autora. Nakon najveće hrvatske spisateljice za djecu Ivane Brlić Mažuranić, koja je između ostalog napisala ‘Čudnovate zgrade šegrta Hlapića’ i ‘Priče iz davnina’, u hrvatskoj književnosti trag je ostavila i Sunčana Škrinjarić, čiji je talent za pisanje naslijedila njezina kći Sanja Pilić… Na književnoj sceni pojavili su se i autori edukativnih slikovnica poput psihologije i psihoterapeutkinje Tatjane Gjurković čija se slikovnica ‘Kad je ljut, nilski konjić grize’ bavi problemom izražavanja ljutnje agresivnim ponašanjem djece i pomaže djeci da shvate emocije koje doživljavaju. Gjurković je napisala nekoliko slikovnica na istu temu: ‘Kad je ljuta, macu boli trbuš’, ‘Kad je ljuta, vjeverica ne sluša’, ‘Kad je ljut, zeko se ozlijedi’. Ili slikovnice u kojima se govori o tuzi i strahu: ‘Medvjedića je strah ostati u vrtiću’, ‘Mišić je tužan jer mu nedostaju roditelji’, ‘Prašić je tužan i ljubomoran na brata’, ‘Slonicu je strah vikanja i kazne’… Hana Rižovski Delogu je, primjerice, napisala slikovnicu ‘Vjeverice u obitelji medvjeda’ namijenjenu djeci u udomiteljskim obiteljima. Na hrvatskom tržištu postoji i znanstvena slikovnica ‘Fora eksperimenti iz ludog laboratorija dr. Sovice’ koju je objavila Udruga Želim biti znanstvenik. Sve te slikovnice, kao i mnoge druge knjige priča za djecu, moguće je naći i u knjižarama i knjižnicama. Njihovo čitanje pomoći će djetetu prihvatiti knjigu kao sastavni dio života i pridonijeti razvoju u komunikativnu i znanstveno znatiželjnu osobu spremnu za životne obveze.
