Kritičar i filmolog Jurica Pavičić prije desetak i više godina započeo je pisati i objavljivati niz studija o klasičima hrvatskoga filma. Ograničivši se na cjelovečernji igrani film i razdoblje 1945-1990., koje najčešće nazivamo jugoslavenskim, usredotočio se na desetak ključnih hrvatskih redatelja, kako bi predstavljanjem poetike od socrealizma, preko klasičnog narativnog stila, raznih modernističkih grananja, pa do praške škole i postmodernističkog filma 1980-ih, ispričao i povijest hrvatskoga filma.
Izabrane filmove – Babaje, Bauera, Berkovića, Bulajića, Golika, Grlića, Mimice, Papića, Tadića i Tanhofera – interpretirao je u širem društvenom i ideološkom kontekstu.
