Odnos između Vučića i Grabar-Kitarović

Preostala otvorena pitanja sa Srbijom – granice, nestali, suđenja za ratne zločine – riješit će se ako Vučić bude pod dovoljnim pritiskom da na njih primijeni zapadne standarde.

Aleksandar Vučić samo je naoko i samo formalno predsjednik Srbije s malim ovlastima. U stvarnosti on upravlja Srbijom, kontrolira njezino nadzrmlje i podzemlje, politiku, gospodarstvo i društvo. Slično kao što je to prije dvadesetak godina činio Slobodan Milošević. Ovlasti i upravljačke moći Kolinde Grabar-Kitarović formalno su i stvarno nevelike. Formalno podrazumijevaju samo sukreiranje vanjske, sigurnosne i obrambene politike. U stvarnosti ona iza sebe nema neku moćnu domaću mrežu koja bi joj davala moć iznad formalnih ovlasti. Ali ima legitimnost dobivenu izravnim izborom, ima prostor za artikuliranje i preuzimanje vodstva upravo na tri područja presudna za odnose sa Srbijom, a to joj olakšava i politički nejaka premijerka Srbije.

Rješenja sa Srbijom danas se mogu tražiti jedino s Aleksandrom Vučićem, a njegov je hrvatski pandan Kolinda Grabar-Kitarović bez obzira na to što je izvršna vlast u rukama Andreja Plenkovića. A uza snažna partnerstva, osobito ono američko, dometi njezinih poteza mogu znatno nadrasti njezine formalne ovlasti. Neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije zapravo su vrlo jednostavna i vrlo rješiva. Toliko su dugo otvorena upravo zato što su predmet političkih prijepora, što se preko njih i dalje vodi nezavršeni rat ne bi li se promijenili politički i ratni rezultati. Preciznije, Srbija nastoji promijeniti rezultate u svojoj korist, u čemu joj je hrvatska politika iz nekih razloga često asistirala.

Pitanje nestalih u ratu vrlo bi se lako riješilo da Aleksandar Vučić otvori arhive bivše Uprave bezbednosti JNA i dađe podatke gdje su pokopani ratni zarobljenici i civilni koji su ubijeni nakon pada Vukovara ili okupacije drugih mjesta u Hrvatskoj, kao i oni koji su živi odvedeni u Srbiju i ‘nestali’ ili ubijeni. To Srbija dosad nije željela učiniti zbog prikrivanja odgovornosti za zločin. Pitanje svih ostalih, koji su nestali kao žrtve ratnih djelovanja, i Hrvata i Srba, lako bi se riješila da Vučić prijeđe taj Rubikon.

Pitanje srbijanske univerzalne jurisdikcije za ratne zločine kojom se Srbija nametnula kao regionalni sudac svima bila je srpska politička podvala koju je hrvatska vlast prije spremno progutala. Srbija je njome držala odgovornost dalje od sebe i ucjenjivala hrvatsku i bošnjačku stranu. Mogoće je da će Vučić pristati na izmjenu zakona, ali srpska politička mina za Hrvatsku već je postavljena drugdje – premještena je u Republiku Srpsku, pred sudove BiH i već se polako aktivira. Pitanje granice na Dunavu i poznatih vukovarskih ada bilo bi ‘piece of cake’ kad bi Vučić pristao na prihvaćanje zapadnih standarda pri razgraničavanju, odnosno primjeni međunarodnog prava. Ne bude li jako motiviran (čitaj: prisiljen), nije vjerojatno da će pristati.

I tu sada dolazimo do ključnog faktora za ostvarenje nove etape, a to su međunarodni i geopolitički odnosi na ovom prostoru koji su, zapravo, uvijek presudno utjecali na kvalitetu i dinamiku rješavanja hrvatsko-srpskih sporova. Riječ je, prije svega, o odnosima između SAD-a i Rusije, uz EU koji pod vodstvom Angele Merkel sve više nastoji igrati kao Vučićeva Srbija – malo s Rusijom, malo sa SAD-om. Dakle, rješavanje sporova može biti uspješno samo ako Grabar-Kitarović bude imala dovoljno uvjerljivu potporu SAD-a i ako Vučić bude pod dovoljnim pritiskom da na ta preostala sporna pitanja – granice, nestali, suđenja za ratne zločine – primijeni zapadne standarde. Odnos snaga zasad nije takav. Rusko-srpsko partnerstvo vrlo je ako, EU je jako dvosmislen, a SAD još nedovoljno zainteresiran. Zato bi rješavanje preostalih spornih pitanja moglo pričekati još noviju novu etapu. No bez brige – čokolade će i dalje putovati preko granica.