Na hrvatskim sudovima više od pet godina nije zaposlen nijedan vježbenik, što znači da već barem četiri generacije diplomiranih studenata nisu dobile prigodu obrazovati se u praksi na, prema prosudbi mnogih, najboljem mjestu za to. Ovakvo naše buduće suce obrazuju nakon diplomiranja javni bilježnici i odvjetnici, a ne sudovi. Podatak o uštedama na toj stavci nije za pohvalu, nego je flagrantna državna sramota. Tako je npr. baš Ministarstvo pravosuđa kao nositelj izrade zakonskih tekstova najodgovornije za druge čudne stvari.
Već je najmanje pet godina proteklo otkada je na hrvatskim sudovima zaposlen posljednji vježbenik, što znači da već barem četiri generacije diplomiranih studenata nisu dobile prigodu obrazovati se u praksi na, prema prosudbi mnogih, najboljem mjestu za to. Ovakvo naše buduće suce obrazuju nakon diplomiranja javni bilježnici i odvjetnici, a ne sudovi. Podatak o uštedama na toj stavci nije za pohvalu, nego je flagrantna državna sramota. Tako je npr. baš Ministarstvo pravosuđa kao nositelj izrade zakonskih tekstova najodgovornije što u ovom trenutku imamo dva zakonska teksta koja nisu novijeg datuma i koji barataju pojmovima dvaju sudova (jedan je Visoki kazneni sud, drugi je Visoki zemljišnoknjižni sud), od kojih se od jednog već davno odustalo (Visoki zemljišnoknjižni sud), a za drugi se još vode velike interne rasprave (zar tomu nije mjesto i vrijeme u savjetovanju sa zainteresiranom javnosti prije procedure kod zakonodavca?). Tako je ovo ministarstvo, iako nije među onima s novijom odnosno kraćom povijesti, u tuđoj zgradi (u zakupu), koja istina ne djeluje loše, ali ako se usporedi npr. sa zgradama ministarstava vanjskih i europskih poslova ili obrane koje su i u središtu grada te same po sebi reprezentativne i po vlasništvu državne, taj je usporedba porazna za Ministarstvo pravosuđa.
Napokon (makar bismo mogli još dugo nabrajati), to je i ministarstvo koje zbog nedostatka novca objektivno blokira mnoge kaznene postupke koji su u tijeku i u kojima je nužno vještačenje. Jedan slučaj, prema našem mišljenju, apsolutno potvrđuje tezu kako nešto ne stima. U drugom po veličini županijskom sudu u državi, onom koji vodi sve postupke, pa i one iz nadležnosti USKOK-a, 31. svibnja istekao je mandat predsjedniku. To su inače svakodnevni poslovi, a izdvojili bismo zahtjeve za izuzeće pojedinog suca ili za izuzeće predsjednika nižeg suda te imenovanja branitelja prema službenoj dužnosti. Pouzdano znamo da do imenovanja novog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, unatoč brojnim traženjima iz Splita, nitko nije dobio ovlast za obavljanje poslova sudske uprave. I jedan jedini dan takvog stanja bio bi predug, a ako je riječ o roku od minimalno dva tjedna (a računajući od 12. svibnja to je praktično mjesec dana), to je prav(n)a katastrofa. Neprihvatljivo je pri tome pozivanje na čl. 34. Zakona o sudovima koji propisuje kako je riječ o nadležnosti ministra pravosuđa, a ne državnog tajnika. Naime, manji je problem šire tumačenje te odredbe (koje je svakako u skladu s ciljanim tumačenjem) nego izazivanje pravne nesigurnosti i vladavine neprava u slučaju pasivnosti koja se dogodila.
