Hrvatska ima vodu, tehnologiju i projekte. Šteta je što se oni ne provode jer bi smanjili uvoz energije, zaposlili elektroindustriju i građevinsku operativu te višestruko pozitivno utjecali na domaći gospodarstvo.
Što takva transformacija znači za hrvatska energetska poduzeća? Prvi je bitan zaključak da Hrvatska ne mora biti trendsetter. Mora pratiti što drugi oko nje rade. Veliki projekti o energetskim strategijama na neki su način promašena tema jer su takve strategije već napisane. Što više, Europska komisija već ih je pretvorila u paket mjera koje će trebati provesti. Dakle, dobro razumijevanje smjernica koje šalje Europska komisija i stvaranje kompatibilnog zakonodavnog okvira ključno je za daljnji razvoj hrvatskih energetskih poduzeća.
Drugi je bitan zaključak da je energija ključna za razvoj društva. U mojem je djetinjstvu na jadranskoj obali uvijek nestajalo električne energije kad je grmjelo, a pamtim i redove pred benzinskim crpkama zbog nestašice goriva. Danas to više nije tako, elektroenergetski sustav stabilan je, a ima i goriva. To znači da naša energetska poduzeća trebaju braniti tu stabilnost tako da se što manje oslanjaju na uvoz. Tamo gdje je uvoz energi nata nužan treba smanjiti ovisnost o samo jednom dobavnom pravcu. Ako hrvatskom energetskom sustavu treba bazni izvor električne energije (a treba), onda se ne smije gasiti lokacija u Plominu jer tamo ugljen dolazi morskim putem, tj. ne ovisi o samo jednom rudniku kao što je to slučaj s termoelektranama u regiji. Isto tako treba gledati i LNG terminal, pogotovo sada kad je EU potaknula njegovu gradnju te rafineriju u Rijeci jer i tamo nafta dolazi pomorskim putem i dobavni pravac ne ovisi o samo jednom dobavljaču.
Treci je bitan zaključak da investicije u energetici moraju imati multiplikativni efekt na cijeli gospodarski sustav. Najbolje je kad zemlja ima energetski resurs i tehnologiju koje može pretvoriti u jako izvozno gospodarstvo. No rijetke su zemlje koje u tome uspiju jer su često meta interesa koji ih destabiliziraju. Hrvatska je mala zemlja i treba malo u globalnim razmjerima da taj rast postigne. Hrvatska nema ugljena i malo pokriva tu tehnologiju. Zato s termoelektranama na ugljen treba biti oprezan. One imaju smisla ako se ugljen može dobaviti iz različitih pravaca ili ako postoji dugoročna garancija o njegovu otkupu. Hrvatska isto ima rezerve nafte i plina, zbog čega treba dalje razvijati njihovo istraživanje u partnerstvu s globalnim energetskim kompanijama. Jedino ćemo tako dobiti konkurentan ‘know how’ i potaknuti razvoj prateće domaće industrije. U vjetru i solaru postoji energetski potencijal. No tehnologija je uglavnom uvozna i još je treba subvencionirati državnim novcem. S time treba biti jako oprezan i ulaganja raditi samo ako ona za sobom donose i proizvodnju tehnologije koja će jačati izvoz.
