Mostov model reotkupa Ininih dionica sadrži mnogo sistemskih pogrešaka

Uopće nije prijeporno da su na globalnoj razini poduzeća u pretežito državnom vlasništvu sve važnija. Stvaraju oko 10 posto BDP-a na globalnoj razini i na njih otpada 20 posto tržišne vrijednosti ukupnoga vlasničkog kapitala. Od 2005. njihov je broj porastao više nego dvostruko. Rast utjecaja novih ekonomskih divova kao što su Kina, Rusija, Indija i Brazil dodatno osnažuje ulogu države u poduzetničkim i korporativnim aktivnostima. Naime, među pet stotina najvećih globalnih poduzeća njih 26,5 posto dolazi iz zemalja u razvoju i ta su poduzeća uglavnom u pretežitome državnom vlasništvu. I neke razvijene zemlje imaju znatan udjel državnih poduzeća, npr. Norveška, Francuska, Finska i Njemačka. Uglavnom su to energetska i infrastrukturna poduzeća, transportne i informacijske mreže te sektor graditeljstva.

Suvremena državna poduzeća znatno se razlikuju od negdašnjih; u mnogo slučajeva evoluirala su u neki od hibridnih organizacijskih oblika sa znatnom neovisnošću poslovnih operacija. Sve je više načina suradnje države s drugim investitorima koji se obično reflektiraju u nekom od oblika nješovite vlasničke strukture. Sve veće sudjelovanje takvih poduzeća na uređenim tržištima kapitala također pokazuje promjenu njihove prirode. Čak 1617 poduzeća koja kotiraju na burzama u pretežitom vlasništvu središnje države u zemljama OECD-a imaju tržišnu vrijednost od 632 milijarde dolara i udjel u ukupnoj zaposlenosti državnih poduzeća od 15 posto. Takva poduzeća zapošljavaju više od milijun radnika.

Poduzeća u državnom vlasništvu važna su sastavnica hrvatskoga gospodarstva i snažno utječu na nj. Udjel broja poduzeća u državnom i mješovitom vlasništvu, prema Fininim podacima, u strukturi ukupne populacije poduzeća u proteklih se sedam godina smanjio za deset posto – s 1492 u 2008. na 1342 u 2015. Dodatna analiza pokazala je da poduzeća u državnom i mješovitom vlasništvu zadržavaju snažan utjecaj: u 2015. sudjelovala su u ukupnim prihodima s 19,9 posto i ostvarila 22,6 posto ukupne dobiti hrvatskoga gospodarstva, ali i 18,6 posto gubitaka: svaki peti građanin zaposlenik je državnog poduzeća i njegova je prosječna plaća za 26,2 posto veća nego u privatnom sektoru.

Mnoga istraživanja pokazuju neučinkovitost i nisku produktivnost državnih poduzeća i njihov negativni utjecaj na gospodarske aktivnosti privatnih poduzeća te posljedično na ukupnu hrvatsku ekonomiju. Nekoliko istraživanja koja sam proveo sa suradnicima otkrilo je sljedeće probleme: neekonomsko ponašanje u donošenju poslovnih odluka, upravljačku i operacijsku neefikasnost, strukturnu inerciju i inovacijsku nesposobnost, tendenciju iskorištavanja povlaštenoga položaja na tržištima i korupcijski potencijal. Tu su, kao što i drugi autori upozoravaju, visoka koncentracija zaduženosti i veći rizik.

Izvršavanje vlasničkih prava mora biti jasno utvrđeno u okviru državne uprave, i to tako da se točno utvrdi kojemu ministarstvu, upravnom tijelu ili sektoru pripada vlasnički paket. Korporativno upravljanje, želim posebno naglasiti, ne treba biti samo u funkciji efikasnosti poslovanja nego i ravnopravne cijelog sustava. To znači i potrebu razvoja cjelovitog sustava mjernih ključnih pokazatelja uspješnosti – na temelju prihvaćene jednoznačne i provedive nacionalne strategije. Naposljetku, potrebna je radikalna promjena upravljačke paradigme uz izgradnju novih organizacijskih oblika i nadzornih instrumenata za državna poduzeća. Ne treba izmišljati toplu vodu, nego valja iskorištiti iskustva država kao što su Austrija, Norveška, Švedska, Francuska i druge.

Nije nađom razmotriti i osnivanje državnog holdinga koji bi mogao preuzeti dominantnu poziciju korporativnog upravljanja i biti dodatni pokretač stvaranja vrijednosti, kao što je to npr. austrijski ÖBB, također kao jednog broja zatvorenih investicijskih fondova za dionice u poduzećima u kojima država nema dugoročan strateški interes. Sve to ima smisla bude li pomoglo u dizajniranju okvira kojim će se osigurati transparentan izbor kompetentnih nadzornika, neovisnih i stručnih menadžera, mjerenje učinaka njihova rada, uvođenje sustava upravljanja putem ciljeva te optimiranje i usklađivanje procesa strateškoga planiranja s dugoročnim ciljevima koje bi trebala postaviti Vlada.

Tu imamo paradoksalnu situaciju. Na prvi pogled sve ide u prilog zagovornicima široke privatizacije. Hrvatska je najstrože regulirana zemlja Europske unije i, prema OECD-ovim podacima, udjel državnog sektora na tržištu veći je samo u pet zemalja – Kini, Turskoj, Poljskoj, Rusiji i Rumunjskoj. Široka privatizacija, smatraju njezini pristaše, riješila bi većinu spomenutih problema, svela bi ulogu države na regulaciju, stvaranje prikladna institucionalnog okvira i poticajna poslovnog konteksta te preuzimanje pozicije intermedijara u primjeni pravila i regulative EU. Je li baš to tako? Je li privatizacija adekvatno rješenje za uočene probleme poduzeća u državnom vlasništvu? Neoliberalna teza jasno je postavljena: država nema što raditi u poduzetničkom sektoru. Tako shvaćena, privatizacija je odgovor na institucionalne propuste i slabost države u discipliniranju menadžera poduzeća u državnom vlasništvu. S druge strane, poboljšava li zaista privatizacija ekonomsku izvedbu poduzeća? Istraživanja pokazuju da se transfer od državnog vlasništva prema privatnome, kad su u pitanju uspješni primjeri, zapravo osnažuje upravljačka odgovornost vrhovnih menadžera koja onda, slijedom logike, poboljšava ekonomsku djelotvornost poduzeća. Dakle, nije problem u vlasništvu, nego u upravljanju.

Dovoljno je izdvojiti primjer privatizacije Ine koja kristalno jasno upućuje na pukotine u ekonomskome modelu koji je naša vlast odabrala u protekla gotovo tri desetljeća. Sjetimo se da je 2003. poticaj za privatizaciju Ine, prema riječima tadašnjih donositelja takve odluke, bila teza da će Ina ‘postati moćan regionalni igrač’. To se, kao što znamo, nije dogodilo i danas znamo da je tada napravljena velika strateška pogreška koja se nastavila nizom loših i, nažalost, nepopravljivih odluka od 2006. do 2009. koje su završile situacijom koju ne možemo lako sanirati. Ina je tijekom posljednjih četvrtina godina izgubila korak u istraživanju i razvoju, rafinerije su zastarjele i njezina osnova konkurentnosti kao vertikalno integrirane kompanije počela se gubiti. Neupitno je da tvrtka s tim modelom upravljanja ne može napredovati, ali ne možemo biti sigurni koliko će njezina eventualna nacionalizacija pridonijeti njezinu strateškome oporavku i kakav će biti mogući pozitivan učinak za hrvatsko gospodarstvo. Osobito ako znamo stajalište da nijedna varijanta otkupa Ine ne bi trebala biti financirana javnim dugom, odnosno povećanjem javnog duga, a ponuđeno rješenje s prodajom dijela HEP-ovih dionica u funkciji financiranja takva otkupa – ne zvuči uvjerljivo kao kvalitetno rješenje.

Model koji Most predlaže za reotkup Innih dionica sadržava mnogo sistemskih pogrešaka. Prvo, društvo koje bi trebalo provesti reotkup, SPV, bilo bi u stopotnotnome državnom vlasništvu države, zbog čega bi izdavanje obveznica značilo stvarno povećanje javnog duga, neovisno o tome kako bismo ga knjižili, i to u iznosu koji se mjeri milijardama eura. Drugo, model prikupljanja sredstava izdavanjem dviju klasa obveznica s prinosom od 2,5 do tri posto i ročnošću do 10 godina uopće nije ostvariv bez čvrsta državnog jamstva, neovisno o SPV-ovoj imovini koja bi se sastojala od 44,83 posto Innih dionica. Naime, obveznički model financiranja zahtijeva postojanje poslovnog modela unutar SPV-a koji bi osigurao vrijednost zarada koja bi jamčila isplatu obvezničkog prinosa, što nije moguće ostvariti, ili generiranje dovoljno velikog novčanog toka od dividendi kako bi se isplatili obveznički kuponi te naposljetku obveznice, što je pak vrlo rizična pretpostavka koja se vjerojatno ne bi ostvarila. Povrh toga, Ini će, da bi se uspješno restrukturirala, trebati znatne investicije, što znači dovoljne interne i eksterne izvore financiranja, što bi pak bilo u koliziji s politikom dividendi koja se treba naslanjati na model reotkupa. Uključivanje drugih državnih poduzeća, HEP-a, Jana, Plinaca i drugih, kao eventualnih kupaca takvih obveznica bilo bi potpuno suprotno misiji jačanja hrvatskoga energetskog sektora, a to je misija koju Most zacrtava, jer bi se, de facto, smanjio iznos raspolaživa novca za investicije tih poduzeća. Dodatno, široko sudjelovanje fiducijskih institucija, dakle banaka, investicijskih i mirovinskih fondova, i građana u kupnji obveznica potpuno je nerealno. Naposljetku, iako autori Mostova modela ispravno zaključuju da je financiranje kupovine Innih dionica prodajom dijela HEP-ovih dionica loš način suočavanja s problemom, njihov prijedlog nije dobra, a ni provediva alternativa.

Naravno, područje promišljanja treba proširiti i onkraj sektora državnih poduzeća. Uzmite samo, naprimjer, Agrokorov slom s još neizvjesnim i nepredvidivim posljedicama na hrvatsko gospodarstvo. Jedna se od posljedica, među gomilom negativnih, čini pozitivnom. Nadam se, i to je moje čvrsto ufanje, da će se Hrvatska zauvijek pomaknuti od bilo čijih namjera da bude ‘ekonomija jedne tvrtke’ i da se više nikad neće dogoditi takva koncentracija tržišne i ekonomske moći koja je, slijedom takove logike, ‘uspješno’ razarala vrijednost i ugrozila nacionalnu ekonomiju.

Najprije treba odgovoriti na pitanje postoje li strateške djelatnosti i poduzeća u kojima država treba imati vlasništvo ili kakvu ulogu treba preuzimati država kao dioničar. Kad je pak riječ o upravljanju, legitimno je pitati se je li moguće državnim poduzećima upravljati efikasno kao i privatima i je li moguće imati sustav korporativnog upravljanja i menadžmenta bez političkog utjecaja. Tezu da država treba imati snažnu ulogu u ekonomiji nije lako pobiti, posebno nakon posljedica velike globalne krize koja je nastala zbog slabe regulacije financijskih tržišta i koju su najbolje prebrodile one zemlje u kojima doktrina slobodnih i nekontroliranih tržišta nije neupitna, kao npr. Njemačka. Slobodno tržište moćna je ideja i katkad je teško razumjeti otpor svih nas koji vidimo mnogo pukotina u takvom konceptu. Povrh toga, dosadašnji razvoj u proteklom stoletju nedvojbeno se temelji na tržišnoj ekonomiji, ali stvari se stubokom mijenjaju u posljednjim desetljećima. Ipak, negativni učinci procesa globalizacije i neoliberalnog razvoja zastrašujući su rast nejednakosti i nezaposlenosti, ali i razvoj i uspon populizma i nacionalizma. Stiglitz je tvrdio da vladine dobro usmjerenе intervencije mogu pomoći ispraviti nedostatke tržišta. Iz hrvatske perspektive to znači potrebu za snažnijom orijentacijom na izvoz na temelju inovacija i inovacija u industriji i informacijskom sektoru, a tu država mora dati golem obol. U izgradnji nacionalne konkurentnosti mjerilo je svjetsko tržište, a temelji trebaju biti rast produktivnosti i kvalitete procesa te proizvoda i usluga hrvatskih poduzeća. Izvoz je za malu zemlju kao što je Hrvatska točka oko koje se treba okretati cjelokupna ekonomska i industrijska politika, s aktivnom ulogom države u stvaranju poticajna okvira industrijskog razvoja i nezaobilaznom ulogom izabranih strateških djelatnosti te jednog broja važnih državnih poduzeća.

Postoje najmanje tri razloga za oprez koje trebamo uzeti u obzir u privatizaciji. Hrvatska je mala, osjetljiva na globalna gibanja i trendove, zato je teško zamisliti razvoj bez supstancijalne uloge države i njezine snažne ekonomske politike. Drugo, europska iskustva u prevladavanju nedavne krize upućuju na potrebu aktivnog sudjelovanja države u gospodarstvu. Naposljetku, upravljanje javnim dobrom u djelatnostima u kojima nije moguće oblikovati transparentne tržišne odnose, kao što su vodoopskrba, šume, energetska infrastruktura i druge, nerijetko ne završava najbolje nakon privatizacije jer se smanjuje razina kvalitete isporučene usluge uza znatno povećanje cijena.

Privatizacija u Hrvatskoj jest potrebna, ali nije jedino moguće rješenje. Rizici privatizacijskoga procesa nerijetko se zaboravljaju, a nacionalni ekonomski i javni interesi katkad bivaju podređeni palijativnim interesima koji se pak mogu optimirati tako da ne moraju stvarati društvenu vrijednost. Nužno je stoga učiniti sljedeće: jasno razdvojiti upravljanje javnim dobrom koje se ne može prepustiti tržištu od vlasništva i upravljanja u tržišnim djelatnostima. U prvom slučaju treba razmotriti eventualnu primjenu hibridnih modela kao što je javno-privatno partnerstvo, dobro vodeći računa o zaštiti društvenih interesa. U drugom slučaju treba razlučiti djelatnosti koje su zaista strateški važne za Hrvatsku od onih u kojima je vlasništvo države samo balast i nepotreban teret. Država ima interesa djelovati kao aktivna vlasnica i treba se jasno pozicionirati sa svojom vlasničkom politikom te definirati svoje ciljeve i planove. Vlasnička politika države trebala bi biti konzistentna i dugoročna, sa smjernicama i odrednicama koje bi trebale biti definirane planovima razvoja, a ne pod presudnim utjecajem trenutačnih političkih konstelacija. Ukratko, u tom segmentu treba se znatno odmaknuti od neoliberalne doktrine čiji su negativni učinci na globalnoj razini zastrašujući rast nejednakosti i čvrsto prislanjanje na određenje naravi čovječanstva kao skupine bezobzirnih i pohlepnih pojedinaca koji se međusobno natječu.