Nevaljani ugovori

Ugovor se može pobijati ako ga netko sklopi u zabludi ili pod prijevarom, a ništetan je ako se protivi Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva. To nije jedina razlika između pobojnih i ništetnih ugovora, a svaka je vrlo važna ako se odlučite na spor.

Generalna podjela nevaljanih ugovora je ona koja ih dijeli na pobojne i ništetne. Razlike su jako velike i potrebno ih je znati. Inače najvažnije je da država (zakonodavac) daleko više računa vodi o ništetnim ugovorima nego o pobojnim i to tako da ove druge praktično prepušta strankama smatrajući da je to ipak njihova stvar i njihov interes i da je država svoje učinila već i samim tim što je zakonom odredila što je to pobojnost i kakve su posljedice pobojnosti. Prema definiciji pobojni su ugovori oni koji proizvode pravne učinke kao i valjani, ali ako ih se poštuje onda to djeluje od početka (pravnički izraz je ‘ex tunc’ u značenju od sklapanja ugovora). Najpoznatiji slučajevi pobojnosti su tzv. mane volje, znači kada netko sklopi ugovor u zabludi ili pod prijevarom. U zabludi je onaj tko ima pogrešnu predodžbu o nečemu što je bitno za ugovor (tzv. bitna zabluda) prema čl. 280. Zakona ona koja se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se ugovor sklapa ako se sklapa baš s obzirom na tu osobu i na okolnosti koje se prema običajima u prometu ili prema namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor. Pod prijevarom je onaj tko je ili doveden u zabludu (prikazano mu je da je to zlatno nalivpero, a stvarno je samo pozlaćeno ili da je zemljište građevinsko iako stvarno nije) ili je održavan u zabludi (on sam pošao je od toga da je to zlatno pero ili građevinsko zemljište iako mu to druga strana nije rekla, ali nije ga ni upozorila da griješi).

Onaj tko sklopi ugovor u bitnoj zabludi ima ga pravo poništavati, ali ako tako postupi odgovara drugoj savjesnoj strani za štetu iako sam nije kriv za zabludu. Onaj tko je prevaran ima pravo ne samo na poništenje ugovora nego i na naknadu štete, ali ako ga je prevario netko treći, a ne sugovaretelj, onda to pravo na naknadu štete ima samo ako je sugovaretelj znao ili morao znati za prijevaru, što će često biti jako teško dokazati u praksi.

Ništetni su oni ugovori koji ne proizvode pravne učinke koje bi proizvodili da su valjani, a zakonska definicija ništetnih ugovora je da su to oni koji su protivni Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Očito je riječ o jako širokoj definiciji pod koju se može podvesti praktično sve (pa i priječu) i upravo radi toga su sudovi dosta neškoni širokom tumačenju i dosezima ništetnosti, iako je npr. potpuno jasno da je svaka prijevara duboko nemoralna pa bi je potpuno sigurno bilo moguće (što ne vrijedi i za zabludu) svrstati pod ništetnost. Najveću pozornost ipak zaslužuju razlike između pobojnosti i ništetnosti, o kojima stvarno treba jako voditi računa.

Tako je pobojnost ograničena rokovima jer u roku od jedne godine od saznanja, a najkasnije tri godine od sklapanja ugovora, treba pokrenuti sudski postupak (to nije isto kao uputiti opomenu!) jer inače ugovor postaje valjan ili, kako to pravnici kažu, konvalidira, a kod ništetnosti rokova nema i takav ugovor nikad ne postaje valjan. Kod pobojnosti na tužbu su ovlaštene ugovorne strane, a kod ništetnosti bilo tko (zakon to opisuje ‘ka svaka za interesirana osoba’); na pobojnost sud ne pazi prema službenoj dužnosti, a na ništetnost pazi (ali to dolazi do izražaja samo ako netko pokrene postupak jer to sud sam ne može učiniti). Ključna je sličnost da kod obje vrste ugovora svatko tko je nešto primio to treba vratiti, a ako je to nemoguće ili se priroda toga tomu protivi, onda je povrat u novcu, i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudskih odluka. To samo po sebi nije lako, a ako se tomu doda odštetna odgovornost, to može izazvati pravu katastrofu.