Mudri poslodavci zapošljavaju profesionalce koji su iskusili i svladali postupanje s novim vlasničkim strukturama, podružnicama, obiteljskim vlasništvom, privatnim kapitalom i bankama, znaju se nositi s različitim fazama – s ekspanzijom, ali i s krizom i stagnacijom – i već su postigli jasnu dobit za druge tvrtke.
Javnost se šuti da tvrtke ovise o iskusnim zaposlenicima i da neke čak zapošljavaju ljude starije od pedeset godina. Ali glasno čujemo da su pedesetogodišnjaci prestari za tržište rada. Među ljudima koji zastupaju takvo stajalište jesu i oni koji odlučuju o zapošljavanju u tvrtkama, ali i tražitelji posla. Začudujuće, takvom stanju stvari vjeruju i oni koji su sami 50+!
Tvrđava da se s pedeset prestar za tržište rada potječe s prijelaza u novi milenij. Tada je u europskoj populaciji zaposlenih starijih od pedeset bilo 50-ak posto. Danas radi otprilike 75 posto ljudi od 55 do 59 godina. Jasan je trend znatna smanjivanja mogućnosti ranog umirovljenja. Razlog je demografski, ali i velika potreba za iskusnim profesionalcima, osobito specijalistima.
Broj starijih zaposlenika naglo raste iz godine u godinu. Zdraviji su i aktivniji od svojih prethodnika, nude bogato iskustvo i znanje. Naizgled sve govori da bi im pronalazak novog posla trebao biti lagan. Ali nije! Oni na koje se to odnosi kažu da je osnovni grijeh njihova dob i izvještavaju da je produktivna prijava na oglašene poslove vrlo teška.
Na svaki otvoreni natječaj dolazi gomila životopisa koji na kraju završe ‘u odvodu’. Kandidat gotovo nikad ne sazna tko je dobio poziv na intervju. Stariji koji dođu do intervjuja izvještavaju o začuđenom licu menadžera za ljudske potencijale. Sasvim je jasno da je očekivan netko mladi. Nažalost, općenito je veća vjerovatnost da će radnu diskriminaciju iskusiti stariji negoli mladi kolege. To se odnosi i na jednake izgleda za zapošljavanje zbog kronološke dobi.
Dobna diskriminacija (engl. ageism) dramatično raste i uz neobjektivne kriterije radnog učinka nikako je ne bi trebalo tolerirati u upravljanju radnom snagom. Toj se diskriminaciji najviše gleda kroz prste – više nego seksizmu i rasizmu. Oko dvije trećine starijih zaposlenika izjavljuje da je doživjelo diskriminaciju na poslu, a više od 90 posto izjavljuje da je to uobičajeno. U SAD-u zakon štiti zaposlenike starije od četrdeset (!) godina od šikaniranja i diskriminacije u svim aspektima rada kao što su zapošljavanje, otpuštanje, trening i promaknuće. Dobnu diskriminaciju još je teže dokazati jer je povezana s visokim udjelom dugoročno nezaposlenih starijih ljudi.
Jesu li stariji kandidati uistinu neupotrebljivi i nevrijedni? Da čovjek stariji od pedeset profesionalno spada u staro željezo, široko je rasprostranjena predrasuda. Iskusni stariji menadžeri donose važne kompetencije i zrelost karaktere, što je osobito vrijedno u nestabilnim vremenima. Iskusili su i svladali postupanje s novim vlasničkim strukturama, podružnicama, obiteljskim vlasništvom, privatnim kapitalom i bankama. Familijarizirani su s različitim poslovnim fazama poduzeća – od stagnacije do kriza i ekspanzije. Sa svim okolnostima nose se opuštenije i upravljaju uspješnije.
Protuargument da stariji menadžeri više nisu fleksibilni baš i ne drži vodu. Naime, onaj tko u pedesetima preuzme lidersku zadaću s većim odgovornostima svjestan je da pred njim nije ležerno razdoblje. Profesionalci u pedesetima zato imaju što ponuđiti. Osim toga, iskusni menadžeri obično znaju što znači vođenje i kako to činiti.
