Javnost je reagirala kao i u prijašnjim situacijama kad bi netko u medijima iznio jasno i žestoko stajalište. Govori se o ‘javnom prepucavanju’, u smislu da je krajnje nepristojno javno voditi polemiku o temi koliko se estradne djelatnice trebaju koristiti svojim tjelesnim atributima kao sredstvom poticanja pjevačke karijere. Ne ulazim u to je li netko nekoga uvrijedio. Samo konstatiram da je ovo još jedan primjer da kao društvo nismo spremni za bilo kakve polemike.
Suprotstaviti svoje mišljenje tuđemu, i to javno, na nekom skupu ili u mediju ovdje se smatra nepristojnošću. Nedostatkom kućnog odgoja. Potpuno pogrešno! Naime, i nakon četvrt stoljeća tranzicije iz socijalizma u kapitalizam gotovo da nismo kao društvo riješili nijedan ključni izazov. Od toga što učiniti s tvrtkama u državnom vlasništvu preko traženja optimalna odnosa između državne intervencije i slobodnog tržišta do traženja prihvatljive zone preklapanja društvene solidarnosti i privatne odgovornosti pojedinca za egzistenciju sebe i svoje obitelji.
Nije da stručnjaci i političari o tome ne progovaraju. Ali svatko kaže svoje. Ne očekuje se da će na to odgovoriti itko od onih koji imaju suprotno mišljenje. Bar ne izravno. Nakon tjedan ili dva neki protivnik iznesenih stajališta napisat će svoj tekst ili će nešto reći u medijima. Ali nema šanse, čast rijetkim iznimkama, da će se pozvati na ono što je netko rekao. Nikakvo ime i prezime. I onda se dogodi da imamo suprotna stajališta. Iznosimo samo argumente koji nama odgovaraju. Ne polemiziramo s tuđim stajalištima. Ne želimo ni saslušati tuđe argumente. Nećemo se svadati, ali svoje smo pozicije zacementirali.
Posljedica je niz situacija u kojima se odluke i zakoni donose argumentima sile, a ne silom argumenata. Ovisno o tome tko je trenutačni podjednik u politici i s kim je od stručnjaka ‘u talu’ ili je u mladosti išao u istu osnovnu školu, opet bez propitavanja, prihvatit će se jedan ili drugi model. Teško mi je dokučiti sve razloge zbog kojih se u Hrvatskoj zazire od javnih polemika. Kolega Sanjin Španović ipak se uspio sjetiti polemike od prije nekoliko godina između Miljenka Jergovića i Predraga Matvejevića. Ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo. Pokušavam se sjetiti neke kvalitetne polemike među ekonomistima ili među poslovnim liderima, ali nijedna mi ne pada na pamet. Sve u rukavicama pa poslije u kuloarima. Možda je razlog što smo, zapravo, mala zajednica u kojoj se svi međusobno dobro poznamo i prije ili poslije naći ćemo se u nekoj vrsti profesionalnog ili poslovnog odnosa. Pa jedni drugima prešućujemo razlike u mišljenjima. Ili je stvar u lijenosti. Kad se upustiš s nekim u polemiku, moraš biti dobro potkovan. A kad se rasprava zahukta, treba pronalaziti dodatne argumente. Tu se onda dolazi i na teren straha od poraza. Jer polemike su rijetko neriješenog ishoda. Poraženoga će se u užoj ili široj javnosti ismijavati umjesto da mu budemo zahvalni što je ‘podjednik’ natjerao na velik intelektualni napor. Iz kojega je onda moguće i dati kvalitetan prijedlog kako riješiti ovaj ili onaj problem.
