Suradnja iz nužde

Ove ‘prinudne uprave’ ne znače da netko šalje svog povjerenika, nego da su se na temelju izbornog rezultata suprotstavljeni akteri prisiljeni dogovoriti o zajedničkom upravljanju.

Zagreb je dobio svoju ‘prinudnu upravu’. Taj stari izraz čini mi se najzgodnijim nazivom za novi fenomen koji se već neko vrijeme pojavljuje u upravljanju našim gradovima, a osobito nakon ovih posljednjih lokalnih izbora. U tome novom kontekstu ‘prinudna uprava’ ne znači da neka viša instancija u liku Države ili Partije odozgo šalje svoga povjerenika da uvede red u Grad ili Poduzeće. Nego upravo suprotno – znači da su se na temelju izbornog rezultata različite političke stranke i liste, često vrlo suprotstavljene zbog ideoloških i političkih pozicija, prisiljene dogovoriti o zajedničkom upravljanju gradom. Ili ići na nove izbore, s vjerojatno sličnim rezultatom i opet istim izazovom.

Nije bez sličnih presedana najnovija zagrebačka, možemo je nazvati i Bandićeva, ‘prinudna uprava’, inaugurirana ovoga tjedna konstituiranjem Gradske skupštine većinom sastavljenom između Bandićeve stranke, HDZ-a i liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Možda je osječki gradonačelnik u ponovljenome mandatu Ivica Vrkić dosad najpoznatiji primjer tih ideološko-politički naoko čudnovatih upravljačkih kombinacija u gradovima koje su dijelom rezultat političkog inženjeringa, ali velikim dijelom i nejasno artikulirane političke scene.

Takva suradnja iz nužde dosad ni drugdje nije bila neobična. A nakon ovih izbora počela se događati na dosad nezamislivim mjestima, od državne razine do, primjerice, SDP-ove utvrde u Rijeci, gdje i dalje suvereni gradonačelnik Vojko Obersnel mora prisilno surađivati s oporbenim gradskim vijećem. Pod ‘prinudnu upravu’ sasvim će sigurno uskoro i Split, odnosno gradonačelnik Andro Krstulović Opara bit će sretan zbog nužne suradnje s gradskim vijećem u kojemu vladajuću većinu imaju njegov HDZ i Kerumov HGS. Usprkos tome što je najteže i najuvredljivije riječi na račun protukandidata izgovorio upravo Željko Kerum – Andri Krstuloviću Opari. I Kerum je rekao – nikad. Ali Zagreb je ipak Zagreb. Bandić je ipak Bandić. A i Tito je ipak Tito. Pa je uspostava zagrebačke ‘prinudne uprave’ ipak bila zanimljivija od drugih. To više što se naoko ideološki najbližoj, ali politički međusobno najsuprotstavljenoj, grupaciji u Gradskoj skupštini, dakle vijećnicima stranaka Bandić 365, HDZ-a i Esih – Hasanbegović, kao Rubikon koji treba prijeći, odnosno ukinuti, suprotstavio Trg maršala Tita. Vjerujem da su se istinski i intimno zapravo svi iz nove zagrebačke ‘prinudne uprave’ željeli riješiti Titova trga u središtu grada. I da su svi iz oporbe, osim možda ultralijeve antifaliste Zagreb je naš, željeli da im netko drugi skine tu točku s budućega dnevnog reda.

Za listu Esih – Hasanbegović uklanjanje Titova imena s najljepšega zagrebačkog trga bilo je pitanje demokratske higijene i sustava vrijednosti suvremene Hrvatske, uvjet bez kojega nema ‘prinudne uprave’. Za HDZ je to bilo – neka se učini, ali da nas previše ne boli, uskočit ćemo kad više ne budemo mogli izbjeći. I Bandiću je Tito postao dugoročni kameničić u cipeli i posve neisplativ. Ali bilo je važno da to ne učini on, da dobije dobar alibi za promjenu imena. No i ubuduće će prema potrebi Mickey Fontana opet prigodno staviti Tita na rever. SDP-u i zagrebačkom odjeljku bivšega HNS-a uklanjanje Titova trga dobra je politička doskočica. Iako ga nikad ne bi vratili, čak i da dođu u poziciju da to učine. Jedino je ultralijevim sljednicima boljševičke tradicije s liste Zagreb je naš to uistinu bilo žao, a i na tome će bildati svoju buduću političku poziciju. Dakle, ode Tito, svi sretni. Ali važne stvari ‘prinudne uprave’ tek će doći na dnevni red. Jer interesi triju političkih aktera te ‘prinudne uprave’ prilično su suprotstavljeni. Veliki mag, da ne kažem paradigma, dogovora sviju sa svima – Milan Bandić – nastojat će na toj ‘prinudnoj upravi’ učvrstiti svoju magiju vladanja: svi sa svima, interes iznad svega. HDZ će se nastojati pozicionirati kao budući nasljednik Bandića kad njemu dosadi, prije svega širenjem vlastitoga koaličkog potencijala – sve do velike koalicije. Esih – Hasanbegović će, ako žele politički opstati, a žele to, morati u sklopu te ‘prinudne uprave’ pokazati da je moguća promjena upravljačkih interesnih uzoraka. I to je najveći izazov ove ‘prinudene uprave’, a i svih sličnih koje silom nužde kombiniraju politički etabliment i glasove promjene. Bandić i HDZ su u prednosti jer kontroliraju sustav. Esih i Hasanbegović imaju šansu jer je sustav duboko kvaran.