Namjera može biti dobra, ali nevješta izvedba često pokopa kampanju. Niz je elemenata koji utječu na opravdanost kombiniranja marketinga i društvenog angažmana, od tradicije i prepoznatljivosti preko industrije i proizvoda do stvarne prisutnosti brenda u okvirima relevantnima za odabranu društvenu temu. Na tome su se, primjerice, poskliznule kampanje Pepsija, Dovea i Heinekena.
I dok jedni, poput marketinškog stručnjaka Joeyja Reimana, inzistiraju na svrsi kao ključnom i stvarnom cilju kompanije, drugi ispisuju osmrtnicu svrsi brenda, u konačnici često usko povezanoj sa svrhom kompanije iza brenda. Tako tekst na portalu Creative Review postavlja pitanje je li svrsi brenda došao kraj, citirajući niz nedavnih kampanja koje su u želji da se ‘potkuju’ širim društvenim angažmanom neslavnog propale. Središnje mjesto zauzima, naravno, nedavni promašaj Pepsija koji se neuspješno pokušao ubaciti u rasnu problematiku u Americi. U sada već legendarnoj reklami, Kendall Jenner, zvijezda reality showa ‘Keeping Up with the Kardashians’, daje limenku Pepsija policajcu tijekom prosvjeda za prava američkih crnaca. Preciznije, Jennner pozira za nekakvu fotoseansu, dok se oko nje događa prosvjed. Dirnuta cijelom situacijom i željna zaliječiti višestoljetne rane jednom zauvijek, reality zvjezdica odbacuje periku koju je dotada nosila, grabi limenku Pepsija i donosi je policajcu koji je ispija uz opće odobravanje mase.
Drugi primjer je Heinekenova kampanja u kojoj su pred kamerama suočeni pripadnici suparničkih tabora u aktualnim društvenim ratovima (feministkinja i pripadnik nove desnice, ekološki aktivist i protivnik teze o klimatskim promjenama, transseksualna osoba i protivnik transseksualnosti…). Ta kampanja nije naišla na jedinstveno negodovanje, ali ni na opće željeno odobravanje. U trećem slučaju Dove je želio različitim pakiranjima odraziti različitost ženskih tijela, odnosno poručiti da ljepota dolazi u različitim oblicima, a to je tek ‘minsko polje’ u koje se vjerojatno bolje uopće ne petljati.
Sve tri kampanje oslikavaju jednu od temeljnih rasprava u marketinškoj teoriji, ali i praksi. Najjednostavnije rečeno, pitanje je trebaju li uopće brendovi imati širu svrhu od ostvarivanja dobiti, točnije, trebaju li svoju društvenu angažiranost upotrebljavati kao marketinški alat ili držati te dvije stvari načelno odvojene (suptilno dati do znanja kako čine dobro, a ne to ugarati u reklamu i mahati s time). Ako se kao polaznu točku prihvati tezu prema kojoj je ‘činjenje dobra dobro za posao’, dakle da brendovi trebaju kombinirati dobročinstvo s prodajnom aktivnošću, sljedeće pitanje je trebaju li baš svi brendovi težiti spajanju društvene angažiranosti i dubljeg poslanja s marketinškim aktivnostima.
Koliko, primjerice, ima smisla jedan u moru pivskih brendova odjednom pozicionirati kao posrednika u zbližavanju različitih ideoloških i vrijednosnih stajališta? Činjenica je da nekim brendovima takav pristup daleko bolje pristaje od drugih. Recimo, svaka kompanija u ‘industriji ljepote’ ima solidan temelj za uključivanje u priču o ljepoti i ženstvenosti, kao što McDonald’s u bilo kojem trenutku može igrati na svoju ulogu u svakodnevnim životima milijuna i odrastanju, pa se poigravati s tim konceptom ‘prisutnosti’. McDonald’s je, naime, stvarno prisutan u ljudskim životima i to već dugo, što ostavlja širok prostor za marketinško loptanje. Drugim riječima, neke kompanije lakše nalaze svrhu već od dobiti od drugih. No to je tek početak. Opravdanost uvjerenja u vlastitu društvenu važnost otvara Pandorinu kutiju problema, od kojih je vjerojatno najveći rešetnik. Ideja može biti dobra, ali nevješte implementacije često pokopaju kampanju.