Ukupna osiguravateljska obveza

Promjene koje treba provesti opsežan su projekt koji obuhvaća računovodstvo, aktuarske poslove i sistemsku/aplikacijsku podršku poslovanju. U ovom trenutku važno je analizirati jazove, izraditi plan, osigurati potrebna sredstva te informirati izvršne voditelje.

Budući da je 18. svibnja ove godine službeno objavljen MSFI 17 ‘Ugovori o osiguranju’, novi međunarodni standard financijskog izvještavanja u toj djelatnosti, više nema ni vremena ni prostora za otezanje s korjenitim promjenama. Trogodišnje prijelazno razdoblje treba pametno iskoristiti za pripreme i početi ih što prije.

Opći model koji uvodi MSFI 17 pretpostavlja da će se obveze iz osiguranja mjeriti u visini očekivanih budućih novčanih tokova, svedenih na sadašnju vrijednost primjenom tržišne stope, uvećanih za prilagodbu koja reflektira rizičnost te maržu za ugovorenu uslugu. Spomenuti opći model dopušta dvije prilagodbe i jedno pojednostavnjenje. Pristup zasnovan na raspodjeli premije sliči postojećem modelu za neživotna osiguranja i pričuvi za premije. Njime se otklanja potreba za razdvajanjem segmenta koji proizlaze iz prilagodbe za rizičnost i maržu za ugovorenu uslugu i znatno pojednostavljuje postupak mjerenja obveza. Primjena tog pristupa dopuštena je ponajprije na kratkoročne ugovore (one koji se sklapaju na najviše dvanaest mjeseci).

Portfelj je definiran kao skupina ugovora izloženih sličnim rizicima kojima se upravlja kao jednim jedinstvenim portfeljom. MSFI 17 propisuje društvena raščlanjena portfelja na skupine ugovora o osiguranju koji su na početku: štetni, profitabilni, ali s velikim rizikom da prerastu u štetne, i drugi profitabilni ugovori. Daljnja raščlanba navedenih skupina također je dopuštena, pri čemu se grupirati smiju samo ugovori izdani unutar dvanaestomjesečnog ili kraćeg razdoblja. Skupine se definiraju na početku ugovora i poslije se ne mijenjaju.

Potreba za obračunavanjem na razini obračunske jedinice ima mnogo praktičnih posljedica za aplikacijske sustave. Obveza razdvajanja na nekoliko obračunske jedinice znači da će društva trebati imati pristup velikoj količini točno određenih podataka u sustavu. Osim toga, zbog uzajamne povezanosti promjena na razini predviđanja o odljevu i priljevu novca izvedenima iz aktuarskih aplikacija i marže za ugovorene usluge, alati za aktuarske kalkulacije trebat će kvalitetnije ugraditi u računovodstvene aplikacije.

Jedna od važnih sastavnica mjerenja obveza prema MSFI-ju 17 jest prilagodba na osnovi rizičnosti, koja se mjeri i prikazuje odvojeno. Koncept prilagodbe nalikuje na onaj za određivanje marže za rizičnost, sastavnice tehničkih pričuva u kontekstu regulative Solventnost II. No ima korjenitih razlika između tih dvaju elemenata. Metodologija za izračunavanje marže za rizičnost ne ostavlja prostor za veće prilagodbe i propisana je mjerodavnom delegiranom uredbom, a pristup OMRS-a temelji se na vlastitoj prosudbi i percepciji rizika u društvu. Osiguravajuća društva imat će dosta prostora za samostalno definiranje metodologije za usklađenje na osnovi rizičnosti.

Analizirajući novoobjavljeni MSFI 17, koji donosi niz složenih zahtjeva i načela povezanih s priznavanjem, mjerenjem i prezentacijom ugovora o (re)osiguranju, možemo istaknuti sljedeća područja koja su se iskristalizirala kao najzahtjevnija za osiguratelje: promjene informacijskih sustava zahtijevat će obradu velike količine podataka te fokus na automatizaciju kalkulacije i kvalitetu podataka; novi zahtjevi u izvještavanju, osobito objavljivanju informacija, u prvi će plan staviti osjetljivost informacija; standard propisuje jasne kriterije za odabir metode prelaska, a iskazivanje postojećeg portfelja prema pravilima novog standarda bit će velik izazov i zahtijevati znatan angažman društava; potreba za izračunom na razini obračunske jedinice dodatno će zakomplicirati uvođenje standarda; poduži popis promjena diktira društvu da pozornost posveti vještinama i kapacitetima potrebama za uspješno uvođenje novih zahtjeva, posebno suradnji među svim odjelima, osobito računovodstva i aktuarskih poslova; procjenjuje se da će troškovi uvođenja MSFI-ja 17 biti znatno veći od onih pri uvođenju Direktive o Solventnosti II, što treba uzeti u obzir tijekom planiranja budućih aktivnosti.

U novome standardu ugovori o reosiguranju obračunavaju se kao zasebni ugovori o osiguranju, što zahtijeva točnu definiciju ugovornih granica, prilagodbu za rizičnost i visinu marže za ugovorene usluge, pa stoga i zahtjevnije izvještavanje o poslovima reosiguranja nego do sada.

Iskazivanje postojećeg portfelja prema pravilima novoga standarda bit će jedan od najvećih izazova za osiguratelje. Važnost te problematike ističe i OMRS imenovanjem posebne radne skupine za rješavanje problema u razdoblju prelaska na novi standard. OMRS je naveo da bi društva sve ugovore o osiguranju iz svog portfelja trebala do 1. siječnja 2020. mjeriti retroaktivnim pristupom u cjelini. Za društva to znači da će svaki ugovor u portfelju koji je sklopljen u prošlosti trebati revidirati tako da primijeni pretpostavke koje su primjerene datumu izdavanja police kako bi se utvrdila ugovorna cijena.

Riječ je o veoma restriktivnim pravilima koja dovode u pitanje mogućnost primjene retroaktivnog pristupa u cjelini na ugovore koji su zaključeni mnogo godina prije stupanja novoga standarda na snagu. Za to će biti potrebne informacije o praktičnoj primjeni svih pretpostavki na pojedinačne ugovore, o stvarno nastalim troškovima (uključujući troškove pribave) i druge informacije. Primjena retroaktivnog pristupa na cijeli portfelj čini se realnom za ugovore prodane u posljednjih nekoliko godina i ovisi o kvaliteti baze podataka u društvima.

OMRS je, uzevši u obzir moguće probleme povezane s primjenom retroaktivnog pristupa na cijeli portfelj, predložio dva pojednostavnjena pristupa: prilagođeni retroaktivni pristup i pristup fer vrijednosti. Pojednostavnjenja su prihvatljiva samo ako društvo pokaže da bi primjena retroaktivnog pristupa u cjelini bila neizvediva za određenu skupinu ugovora o osiguranju. U zemljama u kojima je standard već objavljen i podaci potrebni za primjenu retroaktivnog pristupa već utvrđeni, društva bi mogla imati problema s argumentiranjem da je neizvedivo prikupljanje traženih podataka, pa tako i primjena retroaktivnog pristupa u cjelini na ugovore zaključene u 2018. i 2019.

Jedan od važnijih razloga izrade novoga standarda želja je za ujednačenim izvješćima za većinu sektora. Promjena pristupa koju predlaže OMRS ima mnoge posljedice, i za tržište i za internu organizaciju društava koja se bave osiguranjem i reosiguranjem. Veća usporedivost s drugim sektorima i veća količina objavljenih informacija pružit će više informacija analitičarima o financijskom stanju pojedinih osiguravatelja, što može potaknuti investitore na ulaganje u sektor osiguranja.