Digitalna ekonomija zahtijeva kreativnu klasu

Kako ste došli na ideju o festivalu i koja je namjera bila kada ste ga pokrenuli? Ricov: Ideja je došla stjecajem okolnosti. U to vrijeme vodio sam televizijsku produkciju u Digitel komunikacijama i u sklopu tog posla putovao na različite festivalove, gdje sam primijetio tu potrebu ljudi iz regije za međusobnim druženjem i informiranjem. Postojala je čudna situacija u kojoj smo znali sve što se događa u svijetu, ali ne i u neposrednom susjedstvu. Tako sam došao na ideju organiziranja sveobuhvatnog medijskog festivala. Vrdoljak: Kad god dođete na neki festival u Europi, družite se uglavnom s ekipom iz bivše Jugoslavije.

Otpočetak je ideja bila regionalnog karaktera? Ricov: Da, osnovna ideja nije bila toliko napraviti medijski, koliko regionalni festival. Politička situacija bila je više-manje kao i danas, bili smo u zavadi sa svim susjedima, i to je nekakva konstanta, ali su ljudi imali snažnu potrebu nalaziti se negdje, što pokazuje uspjeh prvog festivala. Kada smo ga pokretali, bili bismo vrlo zadovoljni s 400 posjetitelja, čak i 200 bilo prihvatljivo, a došlo je 1400. Postojao je taj diskontinuitet od raspada bivše države, a prošlo je već neko vrijeme od rata, tako da su se s jedne strane našli ljudi koji su se prije družili i surađivali, s druge neke sasvim nove generacije.

Jeste li zadovoljni postignutim, je li se što promijenilo? Ricov: Imam dva pomalo oprečna dojma. Jedan je da se radi o istom festivalu svih deset godina i da se forma postavljena na početku pokazala gotovo idealnom, ta kombinacija opuštenog druženja, ambijenta, lokacije i programa očito je dobar ‘miks’ koji se održao do današnjeg dana. Drugi je potpuno oprečan, da se mnogo toga promijenilo, odnosno mnogo toga smo naučili i mnogo se stvari promijenilo. Htjeli, ne htjeli, išao je programski prema digitalizaciji jer su i mediji išli u tom smjeru, ali to odavno nije samo medijski i komunikacijski festival nego okupljalište kreativne industrije. Vrdoljak: Možemo to nazvati križanjem medija i marketinga, ali i biznisa, tehnologije i kreativnosti, odnosno svojevrsnih ‘dobitnika globalizacije’, industrija koje su se proteklih godina povezale. Mi to pokrivamo, a to je nekakav trend u Americi, koja nam je najviše uzor.

Koliko se kreativna industrija promijenila u ovih deset godina festivala? Vrdoljak: Prvo je potrebno definirati kreativnu industriju. Nekada smo pod time mislili na kreativne agencije u sklopu oglašivačke industrije, danas je to mnogo širi pojam koji obuhvaća sve industrije nastale na digitalnim platformama i mi pratimo taj prijelaz iz industrijske u digitalnu ekonomiju koja zahtijeva takozvanu kreativnu klasu. Okupljamo tu skupinu i nudimo joj teme koje ih zanimaju, što je nekad znatno šire od stroga medija i marketinga. Kad pogledate američke festivalove usporedivog tipa, oni su ekstenzija tog životnog stila poteklog iz Silicijske doline, a mi smo nekakva mješavina toga. Ricov: Ta 2008. kad smo pokrenuli festival bila je prijelomna godina, nastupila je kriza, srećom službeno proglašena nakon našeg festivala, što je dovelo do tektonskih promjena u regionalnom i hrvatskom marketinškom svijetu i medijima. Za WMF to je zlatni rudnik, te promjene nam stalno daju velik broj interesantnih tema. Na primjer, na prvom smo festivalu predstavljali novu tehnološku kompaniju, Facebook, iako nismo još imali profil na njemu. Kreativna industrija promijenila se, kriza je pročistila tržište, ali se ono u međuvremenu konsolidiralo, tako da bih rekao da nije ni bolje ni lošije, nego drugačije.

Kako razvoj domaće marketinške industrije? Vrdoljak: Mnogo je više globalnih igrača prisutno i danas mnogi pokušavaju izvoziti, što je tada bilo nezamislivo, a sada nitko nema straha prodati nešto u Ameriku ili Englesku. Prodaja usluga događa se sporije, i to digitalne agencije rade brže od ostalih, ali se događa da i kreativne agencije odavde prodaju u Ameriku ili Dubai, recimo. Dogodila se i digitalizacija, što znači da imamo mnogo digitalnih agencija i produkcija, stoga možemo zaključiti da su se restrukturirala potrebna znanja i agencije koje su više okrenute globalnom nego regionalnom, dok je ujedno više globalnih igrača prisutno ovdje.

Kakvi su planovi za budućnost, razmišljate li o franšizama i širenju…? Vrdoljak: Jedinstvene prodajne karakteristike ostaju iste – kraj ljeta, opušteno druženje, Rovinj, fantastičan program i iskustvo. Sve govore i predavanja u principu možete pogledati na YouTubeu, zato nam je mnogo važnije da posjetitelji dožive više i da to iskustvo bude nekakva dodana vrijednost. Primjerice, nekad su štandovi samo predstavljali brend, danas su više okrenuti iskustvu, s tim da idemo za tim i da sva predavanja i prostori budu dio iskustva koje želimo prenijeti. To je smjer u kojem ćemo ići, omogućiti posjetiteljima nekakvu transformaciju nakon festivala.

Koliko je taj koncept sličan festivalima takvog tipa u inozemstvu? Vrdoljak: U nekoliko se karakteristika naša razmišljanja podudaraju s nekim festivalima, recimo u tom iskustvenom smislu. Takve festivalove možete vidjeti u Kaliforniji, to je C2 u Montrealu kao nekakav spoj biznisa i kreativnosti, a postoje i još neki koji kombiniraju glazbu i zabavu s jedne strane i program s druge, poput South by Southwesta. Ricov: Mislim da smo unikatni, i to potvrđuju naši gosti. Pete Radovich, producent CBS-a, rekao nam je da ne postoji ništa slično u svijetu i da mu je to omiljeni festival. I Nikola i ja bili smo na mnogo festivala i nismo kopirali nijedan, napravili smo unikatnu formu. Ne treba bježati od ideje franšize, to je vrlo dobar koncept koji bi se mogao modificirati za druge zemlje. Iskustvo mi je pokazalo da su u inozemstvu takvi festivali uglavnom šturi i orijentirani na biznis, odnosno da im nedostaje taj iskustveni pristup, osim C2 koji je pokrenut nakon WMF-a. Definitivno nismo kopirali koncepte izvan zemlje, i to je tajna uspjeha. Dapače, učili smo na pogreškama i nedostacima drugih festivala i napravili neku kontru. Ključno nam je ne biti dosadni, to je najveći izazov, a program koji sastavlja Nikola pokazuje da u tome uspjevamo jer ljudi često ne mogu ući u dvoranu koliki je interes.

Vrdoljak: Dodao bih samo da su osnova dvije stvari – ne smije biti političara i natjecanja. Kada dođu političari, uzmu sav medijski prostor, a govore o temama koje nemaju veze s festivalom. Ricov: Problem s natjecanjem jest da uvijek većina ostane nezadovoljna zato što je izgubila. Zato promičemo taj ‘hipi-duh’, odnosno opuštenu atmosferu u kojoj se može sklapati i poslove, što se i događa svake godine.