Christopher Nolan kao da je odlučio poslušati tihi dio svojih kritičara koji su mu zamjerali pretencioznost, predugo trajanje filmova te što ne zna režirati akcijske scene pa svome posljednjem djelu prići drugačije. Akcijske scene ovoga puta Nolan je snimio precizno. S osjećajem za prostor. Bitke su dinamične, smrtonosno izravne, između gledatelja i iluzije na ekranu nestaje posrednika.
Nolan je, možda hrabro a možda slučajno, uzdrmao i mit o ‘najslavnijoj britanskoj generaciji’. Antifašističke snage povlače se pred naletom nacista, vojnici samo žele preživjeti, mjesta za junaštvo nema. Mladi Britanci oštrih crta lica i modernih frizura sličnih današnjim nisu uopće toliko različiti od svojih potomaka koji pedesetak godina poslije luduju po glazbenim festivalima i europskim plažama.
Nolanu ipak fali naračivna vještina kojom bi povezao likove koje radnja prati. Nadalje, posljednja trećina ‘Dunkirka’ kao da nema veze s onim što je prije videno, te sve nažalost počinje sličiti na bijednu kopiju Spielbergova patosa. Unatoč navedenim manama, zasigurno je riječ o najboljem filmu (precijenjenog Christophera Nolana.
