Njemačke aukcije umjesto naših poticaja za obnovljive izvore

Prijepori o načinima poticaja proizvođača energije iz obnovljivih izvora u ljetnoj su sezone utihnuli. Najavljaju se sudski procesi. Svi kao da brane prava zagrebačkih taksista. Sve skupa opće europski je prijepor, za koji nekoliko zemalja traži odgovor (neke su ga i našle), a kod nas završava u raspravi koja je politička opcija više kriva za nastalu situaciju. Naravno, najlakše je političkim grupama koje i nisu bile u prilici odlučivati o bilo čemu.

Vizija da jednoga dana Hrvatska bude promotor i prvak održivog razvoja sjajna je, a još je bolja misija o izgradnji ekološki održivog društva temeljenog na učinkovitom korištenju resursa i niskougljičnom razvoju.

Još od 2007. godine svjedoci smo više ili manje uspješnih pokušaja poticanja proizvođača energije iz obnovljivih izvora. Kao i obično, postupno dođe vrijeme da se kupci upitaju kada je kraj vremena za poticanje. Oni pak koji primaju poticaje svoju ekonomiku vide u poticajima na duge rokove. Tako smo nakon poznate podjele kvota za poticaje koje je podijelila jedna vlast, druga se pobunila, a sada već treća ne zna kako iz toga izaći. Hrvatske obveze bile su planirane i veće nego što su odobrene, a svejedno se teško nose s realnim mogućnostima. Nije samo u pitanju politika kvota i sredstava potrebnih za to, jer ipak bez obzira na izračune dolazi do povećanih troškova. Još je ozbiljniji problem tehnoškog i ekonomskog uravnoteženja takvih sustava. Cijena uravnoteženja u svakom je slučaju mnogo veća od iznosa koji se odlijevaju plaćanjima proizvođačima elektroenergije. Ali to je sudbina bilo kojeg neuravnoteženog sustava koji ima i ciljeve koji se ispunjavaju nezavisno od ukupnog cilja.

Kada se pristupilo takvom programu, u EU bilo je jasno da će biti problema, a neke zemlje koje su na taj program potrošile mnogostruko veće iznose od Hrvatske već su počele mijenjati politiku. I njima je bilo preskuplo. Kod nas je nažalost još uvijek rasprava o sustavu koji se mora napustiti, ali ne tako da ga se uništi, već da ga se prilagodi novom vremenu. U tome je osnovna razlika u traženju izlaza iz tog prije nekoliko godina u EU kreiranog programa. Nama je važnije tko je kriv, a ne gdje je izlaz.

Od svega eventualno nastojimo uskladiti se s gotovim, već donesenim europskim propisima. Zato nije loše spomenuti izlaze koje je ostvarila njemačka regulativa, uz napomenu da i sami ističu kako je sve to potraga za općeprihvatljivim rješenjem. Uveli su aukcije za obnovljive izvore i time su zamijenili administrativno postavljene premije. Sve je dovelo do znatno nižih cijena te do vrlo visokih stopa realizacije projekata.

Uspostavljena su pravila koja stimuliraju povezivanje lokalnih investitora i lokalno zadružarstvo za korištenje lokalnih resursa. Iako su se u to uglavnom upustili zaposlenici prethodnih investitora, svejedno se ocjenjuje kako su otvorena vrata lokalnom zadružarstvu bitan doprinos da se ciljevi lokalnih zajednica ne prepuste samo etabliranim investitorima, koji imaju i drugačije poglede na profitabilnost. Za ekološke pokrete to ima posebnu vrijednost jer je ekologija postavljena da se ostvare težnje stanovništva, daleko prije nego krupnoga kapitala. Što se dogodilo u Njemačkoj? Za manje od dvije godine cijene solarnih poticaja smanjile su se za skoro 40 posto, s 9,2 na 5,7 centi po kWh. Aukcije su postale brže i fleksibilnije od administrativnih postupaka. U prošlosti čak i ugrađeni mehanizmi automatskog podešavanja (i mi smo time nezadovoljni) nisu bili dovoljni da bi se izbjegli visoki troškovi za potrošače. U medijima se postavilo pitanje hoće li se takvi projekti i realizirati, ali je realizacija prve aukcijske runde bila gotovo stopototna. Svi su projekti bili ostvareni prije isteka roka. Time su otpale i posljednje sumnje u aukcije. Jednostavno, bila su povećana financijska jamstva na 50 eura po kW koja su ponuditelji morali dati u vrijeme aukcija, a za neostvarivanje projekta od 1 MW moralo se platiti kaznu od 50.000 eura. Iako su profesionalni investitori odnijeli većinu projekata, energetske zadruge preferirane su u manjim projektima – do 750 kW – i odnijele su 93 posto takvih projekata. Uključivanje lokalnih investitora pokazalo se važnim za lokalno prihvaćanje. Nijemci su ga označili političkim ciljem. Riješen je i taj problem. Poučno i za nas. Sve u svemu, i mi bismo se trebali orijentirati na novo rješenje, bez obzira tko je više kriv u prošlom rješenju, koje više ništa ne donosi osim novih problema i previsokih cijena.