Njemačka pokušava financijsko-gospodarskim kaznama slomiti Poljsku kao najjaču državu nove Europe, nakon čega bi sve ostale, pa i Mađarska, same pale u europski federalno-globalistički zagrljaj.
No kada razmaknemo priče o pravima i slobodama, ključni su krimeni poljske vlasti u tome što budući EU vidi kao Uniju suverenih država, što je potpuno oprečno viziji praktične vladarice EU, njemačke kancelarke Angele Merkel, koja EU vidi kao federaciju poludržava, u nekoliko ‘brzina’. Ali i kao sredstvo putem kojeg će Njemačka ostvariti svoju dominaciju u Europi, uz Francusku kao nužnu pratnju i uz Rusiju i Tursku kao političke protivnike-suradnike, s kojima će kompromisno dijeliti utjecaj rubnim dijelovima njemačkog europskog imperija.
I prije nego što se Poljska, uz potporu svih država višegadske skupine, bez obzira imale lijevu ili desnu vlast, suprotstavila Merkelićinoj izbjegličkoj politici i obvezujućim izbjegličkim kvotama koje je propisao EK, Njemačka je stvarala energetsko savezništvo s Rusijom koje vodi prema ruskom plinskom monopolu na opskrbu Europe (uključujući i Sjeverni tok 2). Još mjesecima prije nego što je američki predsjednik Trump dao snažnu potporu inicijativi triju mora i LNG terminalu na Krku, ambiciozna je kancelarka razmatrala sa šefovima velikih država EU budućnost nakon Brexita.
Među njima nije bilo Poljske, snažne države s četrdesetak milijuna stanovnika. I koja je bila poruka? Da države tzv. nove Europe nemaju što misliti o budućnosti EU, već samo slušati befehle moćne kancelarke, koja je prihvatila globalističku agendu, osjeća se financijski i gospodarski moćnom i sve više pokazuje kako joj je befehl-politika vrlo bliska. Među poznavateljima službene njemačke politike mogle su se ovih mjeseci čuti prognoze kako će Njemačka, financijsko-gospodarskim kaznama, vrlo brzo slomiti Poljsku kao najjaču državu nove Europe, nakon čega će sve ostale, uključujući i Orbanovu Mađarsku, same pasti u europski federalno-globalistički zagrljaj.
Nakon što je poljska vladajuća većina usvojila novi zakon o vrhovnom sudu, kojim omogućuje izravno odlučivanje izvršne vlasti o sucima vrhovnog suda, a Europska komisija kao neformalni njemački glasnogovornik najavila oštre mjere, sve do mogućnosti suspenzije poljskoga glasa u EU, otvorena je nova runda njemačko-poljske bitke, koja je zapravo bitka za budući izgled EU. Pustimo sad meritum prigovora: je li novi poljski zakon gušenje neovisnosti sudbene vlasti, kao što kažu Merkel i EU, ili je to jedini način da se visoki sudovi riješe starih komunističkih elita, kako tvrdi poljska vlast. Najzanimljivije u ovom slučaju jest da je američki State Department reagirao na taj zakon mnogo obrazrivije nego EK i Njemačka. I tek nakon američke reakcije, predsjednik Andrzej Duda, koji također dolazi iz vladajuće stranke Pravo i pravda, najavio je najprije veto, a potom ipak potpisao sporni zakon. Tako je SAD, putem sukoba EK i Poljske ušao u igru za budući izgled EU kao moderator. Razvoj će biti zanimljiv.
I to bi mogao postati model američkog utjecaja na budući razvoj EU. Doduše, model nije nov. Dobro se sjećamo kako je sve hrvatske sporove na putu u EU u koja, kada je trebalo presjeći, uvijek rješavala Amerika. Sada bi taj angažman samo mogao biti vidljiviji, i putem Višegadske skupine i putem inicijative država triju mora. Kako su također članice EU, što kancelarka Merkel često zaboravi. Pitanje je kamo će Francuska? Čini mi se da je novi predsjednik Emmanuel Macron, druženjem s Donaldom i Melaniom Trump na obljepnici pada Bastilje dao do znanja da francusku poziciju vidi između Njemačke i SAD-a. Sve to kancelarku ne čini sretnom. Njezini suradnici preko britanskog The Economist upozoravaju da bi novi američki angažman mogao podijeliti Europu, proizvesti novu Jaltu 21. stoljeća. No ne bi se smjelo zaboraviti da je ta nesretna Jalta 20. stoljeća omogućila slobodu barem zapadnom dijelu Europe. A da joj je prethodio sporazum Ribentropp-Molotov. Kancelarka kao da je zaboravila.
