Velika afera s Riječkom bankom

Dovoljno je 18 mjeseci od neke masovne prijevare da bi se isti scenarij mogao opet pokrenuti. Stoga poučni i instruktivni događaji otprije samo 15 godina izgledaju kao povratak u poslovnu pretpovijest.

Dakle, taman smo posložili prvi broj PT-a (kaos je neizbježan kod pravljenja prvog broja), a onda je puknula afera s gubitkom od 100 milijuna dolara što ga je napravio devizni diler Riječke banke. Pa smo morali pretumbati upravo dovršen prvi dio lista. U sporedbi s današnjim Agrokorovim dugovima, afera Riječka banka bila je mala. Ali tada je izgledalo da će biti teških posljedica. Sve se ipak brzo ‘potaracalo’. Njemački vlasnici prodali su Riječku banku samo da se riješe neugodne afere. Najizgledniji kupac bila je belgijska TBC banka, ali još se jednom pokazalo da onaj tko se prvi pojavi kao kupac obično to ne bude (pouka za današnje procese u Agrokoru?).

Preuzimač je bila Erste banka. Zanimljivo zvuči tada ‘samo što nije’ prodaja državnoga Croatia osiguranja. Bio je dogovoren konzorcij 42 domaća tvrtke. A ideja je bila da se dividendom CO-a plaćaju rate kredita koji bi se uzeo za preuzimanje državne osiguravateljske kuće. U javnosti je u ime konzorcija istupao tadašnji direktor križevačkog Mlinara, koji je od lovca ubrzo postao lovina. Preuzeo ga je Agrokor, pa poslije preprodao poduzetniku Mati Škoji. A CO je na privatizaciju čekao još desetak godina. Prodaivala se i Diona u stečaju. Ozbiljno je bio zagrizao Mercator, Konzum je lobirao da Dionu dobije u najam, a banke su kredit za kupnju na kraju dale Gavriloviću. Kako je nekim poduzećima suđeno da mijenjaju vlasnike, Dionine lokacije danas uglavnom drži Spar. Kad je o Agrokoru riječ, on je te 2002. emitirao obveznica za 200 milijuna eura. Konzultanti su tada Ivici Todoriću savjetovali da u vlasničku strukturu pusti nekog strateškog partnera…

U to vrijeme austrijska Agana planirala je kupiti sve hrvatske šećerane, Luru je od Rajića trebao kupiti TDR (a bilo je ideja i o spajanju), Dalmatinka iz Sinja također je bila na prodaju. Nestlé i Podravka dogovarali su stratešku suradnju. Nadan Vidošević uime Kraša neuspješno je pokušao preuzeti Kandit (pretekao ga je Grbešić). Posebno je zanimljivo bilo oko Ine. Tadašnji direktor Tomislav Dragičević izjavio je, uz najavu o privatizaciji, kako je ‘cijena samo 30 posto važna u ponudi. Drugo je spremnost ponuđača da prati našu strategiju, da nam donese know-how i da ne traži većinski udio…’ A na makrorazini? Premijer je bio Ivica Račan. Za savjetnika mu je došao mađarski ekonomist Lajos Bokros, ali nije se dugo zadržao. Koalicija na vlasti bila je tako klimava da se nije moglo izabrati čelnika HZZO-a. U zdravstvu su se gomilali gubici, najavljen je reforma… Bilo je frke oko nabave vlakova za HŽ direktnom pogodbom umjesto javnim natječajem. Vlada je održala tematsku sjednicu u Vukovaru. Sanader se u HDZ-u borio protiv Pašalića za prevlast u tada prvi put opozicijskoj situaciji. Imali smo aranžman s MMF-om iz kojega je upozoravano da plaće i broj zaposlenih u javnom sektoru nisu smanjeni kako je bilo dogovoreno. Bilo je 400.000 nezaposlenih. Rast BDP-a bio je oko tri posto, a pravili su se planovi kako da skoči na sedam posto na godinu. Evo, to su samo sličice za podsjećanje i usporedbu što se nije promijenilo u ovih 15 godina. A sad se lijepo vratimo praksi da nas nose dnevni događaji i da svaka tri dana imamo novu temu za razgovor. Koju ćemo za tri dana zamijeniti novom igračkom.