Jutarnji je u ponedjeljak objavio dramatičnu priču o umiranju jednog pacijenta vinkovačke bolnice u stravičnim mukama. Bruno Paradžik, cimer pokojnog Zlatka Perkunića, ispričao je obitelj naknadno, nakon pokopa, kako su protekla posljednja, stravična četiri i pol sata Zlatkova života, u mukama, nesnosnim bolovima i zapomaganju. U međuvremenu je u sobu tek nekoliko puta ušla sestra, a liječnica tek potkraj smjene, malo prije Perkunićeve smrti. Nakon tih saznanja obitelj je podigla kaznenu prijavu. Traže ekshumaciju i naknadnu obdukciju, ali ne u Vinkovcima, gdje ne vjeruju medicinskom osoblju, nego u Zagrebu. Bez ikakve namjere za prejudiciranjem epiloga, samo bih podsjetio da je pravda spora, a u medicinskim slučajevima i teško dostižna. Surova statistika govori da je prošle godine podignuto 106 prijava protiv poznatih osoba (i još devet protiv nepoznatih) za nesavjesno liječenje, 96 prijava je odbaceno, osmero je optuženo, pet slučajeva je obustavljeno ili završeno oslobađajućom ili odbijajućom presudom, a tri su osobe osuđene – na 6-12 mjeseci uvjetno. Dakle, u Hrvatskoj nema bezuvjetne liječničke krivnje.
Dok hotelijeri, ugostitelji i ministri zadovoljno trčaju ruke zbog dvoznamenakostog turističkog rasta ovog ljeta, neumoljiva statistika pokazala je i drugu stranu turističke rapsodije. Dok je e-visitor u lipnju zabilježio 32 posto više turista i 33 posto više noćenja, za njih se brine, prema statistici, oko 65 tisuća ljudi koji rade u djelatnosti pružanja smještaja te pripremi i usluživanju hrane. To je broj otprilike jednak lanjskom lipnju. Da, turizam kuka zbog manjka radne snage, zapošljava se koga se stigne, ali ovo je ipak frapantan podatak. Pitanje je za analitičare, političare, a posebno poreznike brinu li se to o ovogodišnjem višku od trećine turista konobari i sobarice iz inozemstva, oni koji rade na crno ili se produktivnost u turizmu povećala za 30 posto?
Svaka čast hrvatskim vaterpolistima. Superiorno su osvojili svjetsko zlato, i to pobjedama bez ijedne mrlje protiv najjačih reprezentacija – Italije, Srbije i Mađarske. Dodatni bonus je što su to vrijedna emitivna turistička tržišta. I, dok se Zlatko Mateša koristi prilikom za lobiranje kod Andreja Plenkovića i Janice Kostelić da se povećaju novčane nagrade za osvajače medalja, na društvenim mrežama pokrenula se rasprava o umjesnosti nadimka ‘baraku-de’ za vaterpoliste. Sjetimo se vatrenih nogometaša, pa pokušaja s paklenim rukometima, koji je propao jer previše vjerujemo u raj, za razliku od Engleza, koji bez problema svoje nogometaše Manchester Uniteda zovu ‘crveni vragovi’. Tako su ‘pakleni’ rukometari postali kauboji… A barakude? Pa, činjenica je da te grabežljive ribe ne žive u Jadranu, naš srodnik barakudi je štukan ili škaram, ali to ne zvuči toliko opasno ni atraktivno. No naši su vaterpolisti ipak bolje prošli od srpskih kolega. Barakuda možda može zalutati u Jadran, ali delfin do Srbije može…
