Geopolitički važan trokut

Suvremena Hrvatska nije znala ni uspjela valorizirati geopolitički potencijal baranjskog trokuta. Otvorenim i prikrivenim, bogatim proscima Belja to nije promaknulo.

Superbogati kineski prijatelj pomaže mnogim poduzećima u problemu u državama Jugoistočne Europe, a i šire. I poručuje preko hrvatskih medija da je spreman uključiti se opet. Oni najzbiljniji prosci kibiciraju u tišini pripremajući se za jesensku rasprodaju… Ali prema interesu koji javno iskazuju, a i sukladno očekivanjima, u fokusu najbogatijih prosaca bit će – Belje. Zainteresirani su za vilu, lovište i – Belje. Za Jamnicu, mali motorin i – Belje… Za kliniku, hotelić i – Belje.

Jedan, Belje nije samo tvrtka. Belje je zapravo – Baranja. A Baranja je onaj geopolitički vrlo značajan, a uz to i gospodarski potentan trokut između Drave, Dunava i mađarske granice koji svaka država koja ima ambiciju ostvariti utjecaj na prostoru jugoistočne Europe želi doslovce imati. Ili, u suvremenim inačicama, barem imati presudan utjecaj. Zato Belje nije bilo samo tvrtka ni dok je bilo onaj stari jugoslavenski nekadašnji PIK ili poljoprivredno-industrijski kombinat. Nije Belje bilo ni samo propali PIK u razdoblju devedesetih kada je Baranja bila pod srpskom okupacijom, kada je baš na tom području Željko Ražnjatović Arkan imao sjedište i trening-centar za svoje Tigrove i kada je Baranja ostala posljednja točka pokušaja Miloševićeve ucjene. Milošević je bio spreman mirno odustati od cijelog Podunavlja, ali nikako i od Baranje, uvjetujući time jedno vrijeme svoje sudjelovanje u daytonskim mirovnim pregovorima. Belje nije bilo samo tvrtka ni kada ga je preuzeo i u sastavu Agrokora razvojno opet podigao Ivica Todorić.

Ne bih sad ulazila u ocjene koliko su ta poslovna filozofija i taj razvoj počivali na zdravim temeljima. To je dio neke druge priče. Uostalom, ni suvremeni prosci Belja nisu zainteresirani za njega zbog zdravih ili nezdravih razvojnih temelja, već zbog onog što je Baranja uvijek bila i uvijek jest i što će Belje kao kralježnica njezina razvoja uvijek biti, ma kako se zvalo, ma kako ustrojeno bilo. Tko ima Belje, ima upravu i utjecaj nad Baranjom. I to je ključno.

Geopolitički potencijal toga gospodarski potentnog baranjskog trokuta suvremena Hrvatska, nažalost, nije znala ni uspjela valorizirati s razine državne strategije, već je sve prepušteno privatnoj inicijativi u poslijeratnoj obnovi i koncipiranju razvoja. Ta privatna inicijativa se, kada je o malom poduzetništvu riječ, upravo u Baranji pokazala vrlo žilavom i inovativnom. Uz pametnu prijateljsku državu mogla je postati čudo. No Belje je ipak okosnica, ono određuje smjer i ono određuje sadržaj baranjskog trokuta.

U aktualnim geopolitičkim okolnostima, kada sa na Dunavu postavlja granica između Istoka i Zapada, između ruske i američke zone utjecaja, kada Erdoganova Turska nastoji svojom neoosmanskom strategijom kapilarno (gospodarstvo, kultura) ovladati prostorima bivšeg Osmanskog Carstva, kada se i u prijateljskoj Mađarskoj bude povijesne nostalgije, Belje na jesensku rasprodaju postaje izvrsno sredstvo za ostvarenje tog utjecaja. Stoga je logično da će Antu Ramljaka, kako se bude vrijeme rasprodaje približavalo, obilaziti sve više bogatih prosaca, što otkrivenih, a još više prikrivenih: iz Turske, Rusije, Mađarske, Kine, Njemačke… Koje zanimaju hotelić, mali motorin i – Belje.

I zato je važno da se hrvatska državna vrhuška dobro odmori i dobro rashladi glavu. Hladna glava će im najesen biti jako potrebna, kad se rastvori cijeli kompleks slučaja Agrokora, kad se rastvore financijske provalije na jednoj strani i pojave se slatkorječivi prosci na drugoj. Bit će tad jako važno da dobro pročijene prosce. I da znaju – zašto Belje.