Nužnost fokusiranja na izvoz možda je najbolja pouka Agrokorove kalvarije. Pobjednici će biti kompanije koje uspiju napraviti taj zaokret u svojim strategijama i operacijama (ali izvan zemalja bivše države). Posebice neće biti lijepo ako pojedine kompanije iskoriste trenutak da za svoju internu neefikasnost okrive krizu Koncerna.
Upravo je završilo vijeme kada većina velikih kompanija objavljuje svoja izvješća o rezultatima poslovanja u prvoj polovici godine. Istovremeno, veliki je interes poslovne zajednice, ali i ukupne javnosti o tijeku događaja i budućnosti najveće regionalne, kapitalno hrvatske kompanije.
Dva matrična pristupa Rang-lista prošlogodišnjih rezultata u Hrvatskoj, kao i ovo-godišnjih polugodišnjih nije potpuna bez dvadesetak bitnih kompanija koncerna Agrokor te kao takva i ne daje potpunu sliku, posebice ako u rezultatima za šest mjeseci 2017. nema rezervacija za nenačinjena potraživanja jer tada i ona nisu u potpunosti konačna/informativna. Može se zaključiti da se formiraju dva matrična načina razmišljanja o cjelokupnoj problematiki, sadašnjem trenutku, uzrocima krize u Koncernu, kao i budućnosti regionalnog biznisa. Najveća je rasprava o državnoj intervenciji u ‘zakonitosti tržišta’ u ovoj godini, gdje se spriječio klasični stečaj kompanija, ali i otvorila diskusija o ravnopravnosti poslovnih subjekata na tržištu te budućih izvjesnih tužbi prema državi kao izvoru sredstava za namirenje dijela potraživanja kao i vraćanja investicijskog potencijala Koncerna preko mirovnih fondova i HBOR-a. S jedne strane tvrdi se da se sprječavaju kaos, lančani stečajevi, kao i ozbiljno smanjenje stope zaposlenosti, a s druge tvrdi se da je upravo ovakav sustav uzrok paralize gospodarstva te da bi jedan ozbiljan šok pomogao u transformaciji poslovnog modela u efikasniji na dugi rok. Traži se ‘krivac’ za de facto bankrot (izvjesnu nelikvidnost i vrlo vjerojatnu insolventnost) Koncerna. Nekoliko je dežurnih ‘krivaca’: neravnopravan položaj hrvatskih kompanija na svjetskom tržištu kapitala i ozbiljni manjak ekonomije obujma na otvorenom tržištu EU; obitelj sadašnjeg formalnog vlasnika, posebice njegov potencijalni nasljednici i najbliži suradnici s osebujnim životnim stilom; paradržavni model funkcioniranja gospodarstva, s pogrešno provedenom privatizacijom, kao i klijentelističko-nepotističkom vladajućom strukturom koja je ispreplela političke stranke, ognjištarški mentalitet i prekomjernu nenamjensku potrošnju te život ‘na dug’ itd.; grgahovi poslovnih partnera koji se nisu dovoljno brzo transformirali prema izvozu i izvrsnosti u pružanju usluga i proizvodnji nego živjeli u ‘ugodnom’ vazalskom odnosu prema ‘velikom bratu’ koji krči put za sve nas.
Diskutira se o budućnosti Koncerna te se dvoji treba li i on ostati jedinstven ili ga treba što brže ‘razmontirati’ i prodati sve što se može prodati. Spominju se kupnje proizvodnih i poljoprivrednih dijelova sustava od strane domaćih dobavljača, konkurenata i partnera te scenarij ‘debt to equity’ od strane dužnika, posebice fondova i banaka. Ta diskusija kao i prve dvije izrazito je povezana s budućnošću hrvatskoga gospodarstva i budućim smjerom funkcioniranja ukupnog društva. Razmišlja se da bi izvor likvidnosti trebali biti mirovinski fondovi, a najposobniji traže partnere u svijetu, equity fondove, kako bi iskoristili trenutak i postali vlasnici kvalitetnih kompanija iz ili pri Koncernu. Idealan scenarij bio bi kada bi se moglo zaključiti (povjerovati) da je moguće Koncern dijelom prodati i vratiti sva dugovanja, i to na slobodnom tržištu najboljem ponuđaču, bez ikakvog dodatnog utjecaja udionika kao što su politika, interesne skupine, konkurencija i slično. No svatko realan i poslan je svjestan činjenice da i CEO-i najvećih svjetskih kompanija barem 50 posto svoje energije troše na raznorazna lobiranja za svoju kompaniju, posebice u sferi politike, i to najviše u naoko ‘najliberalnijim’ ekonomijama kao što su SAD i EU. Dakle, utjecaj i interes lobista, političara te ukupne javnosti potrebno je ugraditi u eventualno buduće efikasno rješenje krize. Zazivanje bilo kakvih revolucija, totalne liberalizacije lijepo zvuči, ali nije realno, a vjerojatno ne bi bilo ni efikasno, posebice za najslabiju kariku u sustavu, zaposlenike. I zatvorene ekonomije od hrvatske izložene su utjecaju ‘okoline’, odnosno svjetskog tržišta, a na njemu nalazimo mnogo intervencija politike i pritisaka javnosti: zaustavljanje dogovorenih prodaje NLB-u Sloveniji, dokapitalizacija dviju venetskih privatnih banaka novcem poreznih obveznika, twittovi predsjednika Trumpa u kojima izražava mišljenje o karakteru i viziji njemačkih kompanija koje djeluju u SAD-u te najnovije obostrane ekonomske sankcije između SAD-a i Ruske Federacije, ali i antiglobalistički protesti Anonymusa, porezni pritisak na Google, Microsoft i Facebook te negativna kampanja protiv naftnih kompanija.
