Ništetnost ugovora

ODMAZDA PROTIV STRANIH VJEROVNIKA VIŠE ŠTETI DUŽNICIMA NEGO KREDITORIMA. Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu ponajprije služi kao neka državna represalija za nešto što je u javnosti prepoznato kao nepošteno i nezakonito postupanje RBA zadruge, ali to se kažnjavanje odvija preko leđa dužnika.

Svi krediti sklopljeni sa zadrugama, štedionicama i sličnim vjerovnicima iz Austrije više ne vrijede, a prema usvojenom Zakonu o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenima u Hrvatskoj. Kreditirani više nisu dužni platiti kamatu, ali jesu glavnicu, i to odmah. Nesustavan pristup problemu nije donio trajno rješenje.

Odigrali ste kredit od 100.000 eura s rokom otplate od 20 godina i kamatom od pet posto u nekoj austrijskoj štedionici pa više ne možete vraćati kredit jer Sabor donosi zakon prema kojem više niste dužni platiti kamatu, ali jeste glavnicu, i to odmah. Ako nemate novac za otplatu glavnice, obračunava se kamata prema stopi od 11% ili višoj na godinu od dana pravomoćnosti presude u kojoj je ugovor o kreditu proglašen ništetnim, sve dok ne isplatite dug. Utvrđivanje ništetnosti u dva stupnja sudskog postupka traje najmanje tri godine, a za to su vam vrijeme bankovni računi i dalje blokirani. Upravo je to posljedica novog zakona kojim je predviđeno da su svi krediti sklopljeni sa zadrugama, štedionicama i sličnim vjerovnicima iz Austrije ništetni. Ne ulazeći u moguće loše namjere davatelja kredita, ti se krediti ni po čemu bitnom ne razlikuju od bilo kojeg kredita koji bi netko dobio u nekoj hrvatskoj banci, osim da bi hrvatska banka bila dati kredit nekome za koga procijeni da ga ne može vraćati.

Nema kraja ovrhama. Nemoguće se odati dojmu da je upravo liberalnija procjena kreditne sposobnosti bila odlučna za podizanje kredita baš u austrijskoj lokalnoj štedionici, zadruzi ili sličnoj organizaciji, a ne u nekoj hrvatskoj banci, koje imaju poslovnice na svakom koraku. Ti krediti odnosi imaju ugovore o kreditu i izjave s ovršnim klauzulama, i jednako kako bilo koja hrvatska banka u slučaju dospijeća može izravno pokrenuti ovrhu na cjelokupnoj dužnikovoj imovini, što se redovito događa, tako je to prema istim hrvatskim pravilima mogla i bilo koja RBA zadruža iz Austrije ili koje druge države. Jednom kad završi postupak u kojem je dužnik dokazao da je kredit s austrijskom zadrugom sklopljen u Hrvatskoj, a ne u Austriji, opet kreće ovrha na svemu što dužnik ima. Kako ne bi bilo zabune, mogućnost da i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u Austriji imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti kredita, ako su ga sklopili s vjerovnikom koji nije imao odobrenje za rad u Hrvatskoj, nije prihvaćena u posljednjoj verziji. Pojam sklopiti kredit nije objašnjen, pa značilo to da je ugovor o kreditu potpisan u Austriji ili su tamo samo dovršeni pregovori o bitnim elementima ugovora, a potpis na papir stavili negdje drugdje, i tada je moguće tražiti utvrđivanje ništetnosti ugovora o kreditu. Drugo je pitanje je li i kakva dozvola za rad trebala tim kreditorima za davanje kredita hrvatskim strankama. Nije za očekivati da će dužnicima biti lako dokazati da su ugovor sklopili u Hrvatskoj i da nikad nisu ušli u Sloveniju na putu za Austriju. No to ne može spriječiti dužnike da pokrenu postupke pred hrvatskim sudovima i tako u pokušaju utvrđivanja ništetnosti svojih ugovora odgode ovrhu i otežaju položaj vjerovnika.

I dalje blokirani. Zakon omogućuje da sve hipoteke kao i jamstva i ostala sredstva osiguranja bivaju proglašeni ništetnima kao i glavni ugovor o kreditu. Ta ništetnost nastupa tek nakon pravomoćnosti presude, dakle za najmanje tri godine, a moguće i nakon više godina, a tijekom tog vremena zalog i dalje ostaje na snazi. Ništetnost ne znači da dužnik nije dužan vratiti kredit, nego samo da se ukida obveza plaćanja ugovorene kamate, ali se mora vratiti glavnica prema pravilima za stjecanje bez osnove. Dakle, vjerovnici će i dalje imati potraživanje prema dužnicima, a u interesu će im biti pokušati održati zaloge i druga sredstva osiguranja na snazi, sad za osiguranje stečenog bez osnove. O sudovima i tumačenju domaćeg prava ovisi hoće li održavanjem zaloga na snazi omogućiti vjerovnicima da i kasnije u novoj ovrsi nakon dovršetka sudskog postupka za utvrđivanje ništetnosti imaju stvarnu priliku i naplatiti svoja smanjena potraživanja.

O sudovima i tumačenju domaćeg prava ovisi hoće li održavanjem zaloga na snazi omogućiti vjerovnicima da i kasnije u novoj ovrsi nakon dovršetka sudskog postupka za utvrđivanje ništetnosti imaju stvarnu priliku i naplatiti svoja smanjena potraživanja. Središnja točka Zakona je odgađanje ovrhe na nekretnini, a ta odgoda traje sve dok traje postupak u kojem će dužnik pred domaćim sudom tražiti da mu se kredit proglasi ništetnim. S druge strane, dok traje sudski postupak, računi dužnika i dalje su blokirani i iz njih se cijelo vrijeme usteže novac ako ima priljeva. Taj se novac ne isplaćuje vjerovniku radi otplate duga, nego ostaje na računu u Fini, pa ga tako nemaju ni dužnik ni vjerovnik.

Diskriminacija urednih platiša. Osim dodatnih troškova za pokretanje i vođenje sudskih postupaka prema novom zakonu i, u slučaju uspjeha u sporu, obveze odmah vratiti cijelu neisplaćenu glavnicu, novi zakon nije donio nikakvo trajno rješenje za dužnike koji ne mogu vratiti dug i koji bi i nakon gubitka imovine u ovrsi i dalje ostali dužni. Novac koji su dužnici primili, oni trebaju i vratiti i ni taj zakon ili drugi propisi ne ukidaju tu obvezu, nego je iz ugovorne pretvaraju u izvanugovornu. Već su najavljeni i prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona, ali Ustavni sud nema rok u kojem treba donijeti odluku, ni obvezu utvrđivati usklađenost Zakona s Ustavom ako prijedlog podnese, primjerice, Raiffeisen zadruga, neki dužnik ili bilo koji pojedinac. Tako je i bilo u slučaju prijedloga za pokretanje ništetnosti dijela drugog sličnog propisa koji se odnosio na ništetnost i odgodu ovrhe u kreditima koje su sklapali potrošači s neovlaštenim vjerovnicima. Prijedlog za ocjenu ustavnosti može podnijeti i bivši dužnik koji je svoj dug isplatio s cijelom kamatom, a tim zakonom nije zahvaćen, ili netko tko kredit otplaćuje u hrvatskoj banci i plaća kamatu za taj kredit za razliku od susjeda koji je kredit digao vani.

Mogućnost osporavanja Zakona. Mogućnost osporavanja Zakona ili njegovih dijelova moguća je na nekoliko bržih i dosežnijih načina. U svakom postupku koji će se voditi pred domaćim sudovima o ništetnosti ugovora o kreditu sudac može odlučiti postaviti pitanje o primjenjivosti europskog prava i poslati predmet Europskom sudu u Luksemburg. Sljedećih par godina ne bismo znali rezultat te analize, a jednom kad odgovor dođe, on obvezuje sve sudove u svim postupcima da postupe sukladno odluci iz Luksemburga. Time bi europsko pravo imalo prednost u primjeni nad domaćim sudovima i na taj način bi se izbjegao upliv Vrhovnog suda i Ustavnog suda o tom pitanju.

Druga je mogućnost da bilo tko taj zakon prijavi Europskoj komisiji, koja može putem EU Pilota pokušati utjecati na Hrvatsku da promijeni Zakon, kao i pokrenuti poseban postupak zbog povrede prava protiv Hrvatske ako smatra da i dalje postoji povreda europskog prava. Osnovno u tom postupku bilo bi utvrđivanje je li Zakon nesukladan slobodi pružanja usluga i slobodi kretanja kapitala i diskriminatorskoj primjeni samo na europske vjerovnike. Mogućnost tužbe protiv Hrvatske zbog povrede ulagačkih prava nije izvjesna, jer te zadruge nisu imale prisutnost u Hrvatskoj, koja bi se tražila za priznanje postojanja stranog ulaganja, ali ako bi do tih postupaka došlo, bit će potrebno osigurati sredstva za zaustavljanje države u tim postupcima.

Iako postoji velika vjerojatnost da će Zakon na ovaj ili onaj način biti stavljen izvan primjene, on čak i da ostane na snazi, za dužnike ne daje ništa osim nadanja i često pogrešnog uvjerenja da dug zbog moguće nezakonitosti u radu vjerovnika ne treba vratiti ili da će se država pobrinuti za dužnike. Zakon ponajprije služi kao neka državna represalija za nešto što je u javnosti prepoznato kao nepošteno i nezakonito postupanje RBA zadruge, ali se to kažnjavanje odvija preko leđa dužnika, čiji se položaj donošenjem Zakona ne mijenja nužno na bolje. Država je tim zakonom nametnula i onima koji su zadovoljni svojim kreditom i onima koji to nisu ništetnost kredita i obvezu povrata cjelokupne glavnice, bez odgode, ili s iznimno velikom kamatom u slučaju nemogućnosti vraćanja glavnice odjednom.

Ta obveza nije konačna i nije jasno kako će se odvijati sudski postupci koje dužnici trebaju pokretati. Sigurno je da malotko tko je podigao kredit prije desetak ili manje godina, odjednom ima dovoljno novca kako bi odmah vratio glavnicu. Cilj zaštite dužnika mogao se postići i blažom mjerom kao što je propisivanje najviše kamatne stope ili primjene jedinstvenog obračuna kamate na sve kredite, a ne uklanjanjem založnih prava i svake moguće kamate osim zakonske zatezne dovesti samo određeni krug vjerovnika u situaciju u kojoj su njihovi plasmani u Hrvatskoj nepotrebno ugroženi. Ti vjerovnici mogli su platiti kazne ako su kršili neke odredbe javnog prava.

To rješenje ide na ruku samo onima koji uredno otplaćuju svoje dugove, ali ih još nisu otplatili, jer bi im u slučaju uspjeha u sporu kamata koju su platili i troškovi koji su imali prilikom sklapanja kredita bili priznati kao povrat glavnice. Nakon donošenja presude ni oni ni ostali više ne bi imali mogućnost otplate glavnice na rate, i umjesto ugovorene kamate od, na primjer pet posto na godinu, plaćali bi kamatu koja je najmanje dvaput viša od ugovorene jer bi plaćali zakonsku zateznu kamatu koja je sad 11% te ostali dužni vratiti cijelu glavnicu, odmah.

Kamata bi se pripisivala sve dok traje ovrha i dok se dug ne vrati, a kako je za prodaju nekretnine potrebno i do dvije godine jednom kad je ovršni postupak pokrenut, u tom bi razdoblju onih 100.000 eura glavnice naraslo za 22.000 eura kamata.

Apsurd ove zavrzlame je da i sami vjerovnici mogu pokrenuti sudske postupke pred domaćim sudovima i odmah priznati da je kredit ništetan ili jednostavno priznati tužbeni zahtjev dužnika. Na taj bi način mogli skratiti vođenje sudskog postupka, koji je onako usmjeren samo na utvrđivanje ništetnosti bez bavljenja konkretnim činjenicama i interesima stranaka i tako si ubrzati postupak kasnije naplate dugovane glavnice. Tako vođenje tog postupka ne mora nužno koristiti onima za koje zakonodavac tvrdi da je namijenjen.

U slučajevima kad ne postoji naplata po kreditu, vjerovnici bi upravo na taj način mogli ubrzati postupak daljnje ovrhe ako su već u razgovorima s dužnicima bili spremni smanjiti kamatu ili je potpuno oprostiti. Vjerovnici bi na taj način uspjeli postići i dospjelost kredita koji se redovno plaćaju i umjesto sljedećih desetak godina primati mjesečne uplate rata, putem Zakona jednostavno zatražiti plaćanje cijele glavnice odjednom. Dužnik u tim slučajevima ne bi ni imao pravni interes ulagati žalbu protiv presude i brzo bi se postizala pravomoćnost takvih sudskih odluka.

Zakon ne spominje ni Raiffeisen zadruge ni Austriju i iako bi se trebao primijeniti na ugovore o kreditu koji su neotplaćeni i koji su bili sklapani s RBA zadrugama, moguće ga je primijeniti i na sve one odnose koji su nastali sa stranim vjerovnicima koji su lokalno reklamirali svoje usluge bez posebnih dozvola, a primjenjuje se jednako na dužnike pojedince ili pravne osobe. Za vidjeti je hoće li se početi pojavljivati i postupci koji nemaju veze s austrijskim zadrugama i dugovima građana.