Prema istraživanju od prije tri godine, ispod poreznog radara i bez državnih nameta svake godine provuče se čak 13 milijardi eura, odnosno 28 posto BDP-a. O. K., porez se mora plaćati, ali nisam siguran da bi država bolje prosperirala s tih 100 milijardi kuna na crno, odnosno s 25 milijardi ubranog PDV-a. Kad bi ta lova otišla u obrazovanje, istraživanje i razvoj, bio bih prvi zagovornik žestoke porezne kontrole i drakonskih kazni za neplaćanje poreza svakome, a pogotovo velikima. No većina tog utjeranog poreza, uvjerem sam, otišla bi u skupi državni aparat, koji bi još poskupio i opet podijelio nove povišice i dodatne beneficije za postojeće i novozaposlene izvršitelje izmišljenih poslova. Zato ipak pomalo simpatiziram male utajivače poreza, koji, eto, na taj način provode osobnu ‘intervnu devalvaciju’ te dižu svoju cjenovnu konkurentnost, ali i dodatno guraju rast potrošnje, koji je, uračuna li se i siva ekonomija, sigurno još veći od službenih lipanjskih 7,8 posto.
A ministar Tolušić dobio je pakete jer se uhvatio u protekcionističku mrežu. Pa je dobio nalog da smiri strasti u (bivšoj) Jugoslaviji, koja se digla na noge zbog drastičnog povećanja cijene fitosanitarnih pregleda, koji se primjenjuju na sve ‘non-EU’ uvoznike voća i povrća. U međuvremenu su ‘pale’ i prve hrvatske žrtve tog trgovinskog rata – sa srbijanske granice vraćen je kamion pun Vindijinih mliječnih proizvoda, jer je trebalo platiti 5000 eura za pregled svih 26 vrsta proizvoda i još je trebalo čekati tjedan dana na rezultate analize. Iz istog je razloga vraćen i kamion pun živih svinja koje su iz Belja krenule za Srbiju. Dok ovo budete čitali, sporni pravilnik vjerojatno će biti povučen, prolongiran ili ublažen. No zanimljivo da nitko nije reagirao na odredbu koja propisuje visoku cijenu fitosanitarnog pregleda za sve proizvode iz Hrvatske namijenjene domaćem tržištu i izvozu… Kako god, čini se da je Tolušić u cijeloj priči zaradio žuti karton, a već mu prijete i Talijani zbog zabrane izvoza hrastovih trupaca.
Ljeto je vrijeme za pripremu terena za poslovne pothvate. Ne kupuje se samo Todorićeva jahta, u igri je praktički cijeli Agrokor, pa tako za Belje već naveliko lobiraju Mađari. Za to vrijeme Petrokemiju snimaju i Pakistanci. Za dokapitalizaciju kutinske tvrtke tako su zainteresirani mirovinci, Ina, PPD, Janaf, poljski Azoty, češki Agrofert, austrijski Borealis, a u igru su ušli i EBRD te pakistanska Fatima grupa. Čini se da bi ovaj tkoznakoji pokušaj dokapitalizacije, odnosno privatizacije Petrokemije mogao uspjeti.
