-
Zašto se, praktički od početka 90-ih, u Hrvatskoj vode polemike u vezi s pomorskim dobrom, morskom obalom, gradnjom, privatizacijom, koncesijama? – Pojmove treba jasno postaviti i razlučiti, u zakonu jasno razgraničiti i toga se držati. Pa tako i temeljne pojmove o javnom dobru. Već su propisi u rimskom pravu i preko građanskih zakonika država kontinentalne Europe odredili da se ne smije otuđivati ono što je dano svima na uživanje. To su zrak, more, morska obala i voda koja teče. To su i neke druge stvari koje se po svojoj naravi ne smiju stjecati. Luke, ceste, a rjeđe željeznice pak služe općoj uporabi i bilo da su formalno proglašene državnim vlasništvom ili ne, javno su dobro. Prateći praksu, saznaj sam da se vlasništvo na obali može stjeci u nekim malim pacifičkim otočnim zemljama, ali nisam naišao na takve slučajeve u Europi. Institut pomorskoga dobra nije posvuda u svijetu pravno ujednačen i tu se sukobljaju dvije tendencije. Jedna predviđa da ti dijelovi obale i mora služe na uživanje svima, a druga, prisutna danas u Hrvatskoj, zagovara ograničenja toga režima u korist eksploatacije i radi ostvarivanja dobiti bilo u korist države, lokalnih zajednica bilo krupnoga kapitala. Tu se sustav koncesija na općem dobru koncepcijski jako približava pravu vlasništva, pošteno ako se koncesije daju na vrlo dugačko razdoblje. Režim koncesija kakav je kod nas percipiran približava se pravu na otuđenje, što može dovesti do teških zloupotreba.
-
Zašto se kod nas to tako percipira? Na što moramo više obratiti pozornost? – Stanovnici ovih područja prošli su u jednom životnom vijeku ekstremne društvene i državne sustave. Gotovo četrdeset godina propagiralo se pravo samoupravljanja, tj. upravljanja društvenim vlasništvom bez titulara kao vrhunsko ljudsko pravo u kojemu se onemogućava gotovo svaka privatna inicijativa u gospodarstvu koja bi bila legitimna. Propašću socijalizma i Jugoslavije otišlo se u drugu krajnost, što se posebno očitovalo u prostorima mora. Još dok rat nije bio dovršen narasle su snage koje su htjele privatizirati sve i svašta, osim ostaloga dijelova luka, marine i ribogojilišta s pripadajućim prostorima mora i morskoga dna, plaže, pa čak i unutrašnje morske vode i teritorijalno more. Ozbiljne države ne bi smjele davati u prenosivu koncesiju eksploataciju pitke vode. Ako se to ipak čini, trebalo bi biti pod veoma strogim uvjetima i na kratki rok.
-
Što je sporno u Zakonu o koncesijama? Što bi trebalo bolje regulirati? – Nad koncesijama ne bi trebalo postojati založno pravo. Nije trebalo predvidjeti da se koncesija može prenositi na treće osobe, čak ni uz prethodno odobrenje državnih tijela. Tada se ne zna u čije ruke može doći, a najčešće budu strane kompanije. Pitanje je kako zakonodavac može štititi opće dobro ako zakon omogućuje da banka, kada dođe u posjed koncesije na temelju založnog prava, može to pravo dodjeljivati bilo kome prema svom interesu. Koncesije moraju imati ograničen rok jer su one na dugi rok zapravo prijenos vlasništva. Takve su koncesije opasne.
-
Na koji bi način trebalo regulirati trajanje koncesije? – Vezano uz duljinu koncesije, normalno je da se obračuna ono vrijeme u kojemu će ozbiljan investitor koji, uz davatelja koncesije, raspolaže pouzdanim informacijama najprije povratiti sav uloženi kapital. Pri tome on ne smije biti izložen prisili ili prijetnji, a njegova legitimna ulaganja na pomorskom dobru treba dostatno pravno zaštititi u skladu s načelima obveznoga prava. Elementi rizika i očekivanja mogu se uzeti u obzir, ali uz najveći oprez. Koncesiju valja produljiti na vrijeme u kojemu će koncesionar steći razumnu dobit, uzimajući u obzir uložena sredstva i vrijeme gradnje objekata. Takve će koncesije biti najkraće za osiguranje djelatnosti na javnoj plaži, a dulje pri gradnji i održavanju marina. Trajanje koncesije može se obračunati kod krupnih investicija, npr. u lukama na 30, pa i na 40, a iznimno i na 50 godina. Koncesija na stotinu godina je isto što i potpuno otuđenje prostora koji se daje u koncesiju.
-
Jedan od najvećih prijepora su plaže, ljetos su mediji puni negativnih primjera. Kako to regulirati? – Prostor od sedam metara od žala treba čuvati. Ulaz na plaže ne smije se naplaćivati. Pomorsko dobro je široko samo sedam metara od obale, pa bi se zemljište izvan tih sedam metara moglo davati i u privatno vlasništvo. Ali tih sedam metara od mora ne smije biti ni u čijem vlasništvu. Plaže moraju biti otvorene svima. Na plaži koncesionar može prodavati samo usluge, ali ne smije sprečavati nikoga da na nju dođe i uživa u moru. Ni to ne bi trebalo dati u koncesiju dulje od dvije godine. Tendencija da se na temelju koncesije na plaži drže ugostiteljski objekti, u kojima bi se dopuštao pristup samo gostima, u suprotnosti je s pojmom pomorskoga dobra. Hoteli imaju mogućnost izvan prostora pomorskog dobra sagraditi pokrivene ili vanjske bazene otvorene samo za njihove goste, ali njihovi vlasnici ne smiju imati plaže u svome vlasništvu ili pod koncesijom na prostoru pomorskoga dobra. Moguće koncesije ne bi smjele ni u kojemu slučaju nikomu zabraniti ili ograničiti slobodan pristup pomorskom dobru. Također nijedan vlasnik kuće uz morsku obalu ne smije zatvarati ili zabranjivati pristup plaži ili put uz obalu koja čini pomorsko dobro.
Nad koncesijama ne bi trebalo postojati založno pravo
Što je s lukama? – Luke ne smiju biti u privatnom vlasništvu kao cjelina, ali se neke službe u luci mogu dati u koncesiju na ograničeni rok, a ne na sto godina. I treba postojati režim prema kojem državna vlast može prekinuti koncesiju uz naknadu ako je to od općeg interesa, ali da se ona ne prenosi na treću osobu. Proglašenje luka, marina i ribogolišta pomorskim dobrom čini se opravdanim u svrhu očuvanja morskoga okoliša i nadzora javne vlasti nad njihovim upravljanjem i eksploatacijom. Ali za razliku od obale, to nije po svojoj naravi pomorsko dobro. Ukidanjem komercijalnih djelatnosti u njima dokinuo bi se i status pomorskoga dobra nad tim dijelovima kopna i pripadajućega morskog prostora.
Zašto ni ovaj zakon o koncesijama sve to ne sadržava? – Kada se piše zakon, on mora spriječiti i sumnju na mogućnost korupcije, a ne polaziti od pretpostavke da su naši političari pošteni te da stoga korupcije neće biti. Čini mi se savsm opravdanim zahtjev da se općinama u Hrvatskoj da pravo da odlučuju o koncesijama na plaže. Treba gledati opći interes i interes općine i njezinih mještana koji treba poštovati, a ne parcijalni interes nekoga tko želi koncesiju. Ako se to ostavlja županijama ili tijelima na državnoj razini, otvara se veća mogućnost za korupciju, jer je mogućnost zloupotrebe golema. Čudim se zastupnicima koji sebe smatraju hrvatskim domoljubima zato što su taj zakon izglasovali iznenada i na brzinu. U startu je sumnjivo kada se zakon donosi naprećac i pod sumnjivim okolnostima. Nije daleko od istine medijaka tvrdnja da ovaj zakon podsjeća na okvir koji je dopustio privatizacijsku pljačku devedesetih.
Ima li pozitivnih primjera u zemljama koje žive od turizma? – Neke zemlje poput Italije strogo primjenjuju propise prema kojima su plaže i šetnice uz plažu (lungo mare) otvorene svima. Ističem pozitivan primjer Rodosa, grčkog otoka, koji je promišljenom strategijom dobio i javnu plažu od preko sedam metara i dvotračnu cestu i luksuzne hotele sa svojim vlastitim bazenima. Javna plaža dostupna je svima, a privatni bazeni hotela samo gostima.
Osim za koncesije i pomorsko dobro, dva i pol desetljeća borimo se i za granicu sa Slovenijom u Piranskom zaljevu. Jeste li se time bavili? – Hrvatska ni s jednim svojim susjedom, osim s Mađarskom, nema utvrđene državne granice. Kao što se zna, Badinterova Arbitražna komisija propisala je da su to granice republika bivše Jugoslavije, uključujući i one prema trećim zemljama. Time je ustanovljena ‘delimitacija’, jer se nove države nisu sporazumjeli u vezi s njihovim promjenama. Ali da bi taj proces bio dovršen, treba sklopiti konačne ugovore o preciznim granicama i zatim ih obilježiti na terenu. To se zove ‘demarikacija’. Ako se stranke o tome slože, to umjesto njih može obaviti neko međunarodno sudsko ili arbitražno tijelo. Od 1992. bavio sam se i pitanjima sukcesije bivše Jugoslavije. U Beču je 2001. potpisan Sporazum o pitanjima sukcesije, koji je stupio na snagu 2004. Hrvatska je tim sporazumom stekla važna prava, ali je onda to tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu i njegovoj ministrici pravosuđa Vesni Škare Ožboltu prestalo biti važno, pa je ured za sukcesiju ukinut. To je jedan od primjera u kojima se Hrvatska valjda ne zna koristiti svojim pravima.
