Opet otvara pitanje o uzrocima. Osim suše, munje, iskre s dalekovoda, bure, nepožnje i neorganiziranosti, stalno se provlači i motiv namjernog paljenja šuma. Ne priča se samo o piromanima i Srbima, već i o onima koji to rade iz čiste računice. Lider je još prije pet godina upozoravao da je tadašnji ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina pripremao svojevrsni zakon za piromane. Predložena odredba po kojoj se ‘šumsko zemljište koje nije obraslo višegodišnjim gospodarskim opravdanim šumskim kulturama’ smatra poljoprivrednim u stvari je (bila) mehanizam za prenamjenu šumskih zgarišta. Istina, ta je odredba u konačnom tekstu Zakona promijenjena, ali samo kozmetički: ‘Neobraslo šumsko zemljište i zemljište obraslo početnim ili degradacijskim razvojnim stadijima šumskih sastojina (makija, garig, šikare, šibljaci i drugo), a pogodno je za poljoprivrednu proizvodnju smatra se poljoprivrednim zemljištem.’
I ovo ostavlja dovoljno prostora za podmetanje investicijskih šumskih požara. Naime, poljoprivredno je zemljište jednostavnije prenamijeniti u građevinsko, nego kad bi se ta prenamjena pokušala izvesti izravno iz šumskog. A gradilištu drastično raste i cijena kvadrata za nastavak apartmanizacije obale. Doduše, prema novom Nacrtu prijedloga zakona, koji je Vlada uputila u Sabor, prenamjenu šumskih zgarišta trebaju ame novati i Hrvatske šume. No gdje ima volje, ima i načina… Teško je procjenjivati udjel investicijskih požara na Jadranu. Ali zanimljiva je paralela s Portugalom, najvećom ovogodišnjom žrtvom vatrene stihije, u kojoj je poginulo više od 60 osoba. Kod nas se vatra potpaliuje radi povećanja vrijednosti zemljišta, a u Portugalu se gasi kako bi se spasilo najveće prirodno i izvozno bogatstvo – šume hrasta plutnjaka. Portugal, naime, pokriva čak 55 posto svjetskih potreba za plutom. Vjerujem da bi na Jadranu bilo manje požara kad bi izvoz češera bio unosniji od apartmanizacije.
