Što smo očekivali…

Novoj vlasti nisu trebala relevantna upozorenja da se zbog zemljišta ne smije uništavati industrija, da se prejakom konom uništava zaposlenost, da u nerestrukturiranu brodogradnju ne treba ulijevati novac.

Pružao je stručnost i transparentnost. Jasnog, onoliko koliko su dopuštale okolnosti, ali, nedvojbeno, ljestvica je bila visoko postavljena. Politika je Zavod ako ne uvijek uvažava, a ono iškako slušala. Imao je on svoje dobre, ali i lošije strane. Bilo je tu ograničenja. Naravno, niste mogli izravno napisati da je inflacija posljedica tiskanja novca (mekoga budžetskog ograničenja) ili da pojedinim poduzećima i djelatnostima ne treba treba pomagati kontinuiranim financijskim inženjera. Sve do onoga banalnog da nismo smjeli napisati ‘hrvatsko gospodarstvo’, nego ‘privreda Hrvatske’. I mi u Zavodu bili smo frustrirani kad nas se nije slušalo i kad se ekonomska politika nije vodila kao što smo sugerirali i za što smo se kao Republika zauzimali na saveznoj razini, primjerice kad je bila riječ o kapitalnim investicijama, uporabi i podjeli doprinosa za nerazvijene, raspodjeli deviznih kvota, tečajnoj politici i suludu sustavu poticanja izvoza.

Bilo je tu svega, ali, usudim se reći, davali smo sve od sebe u danim okvirima. Da smo bili zadovoljni statusom, nismo, i zaista smo se nadali da će s promjenom društveno-političkog uređenja biti poboljšanja. Nadali smo se da će u građanskoj, kapitalističkoj Hrvatskoj stvari ići nabolje – u smjeru demokracije, poštovanja tržišnih načela, privatizacije i samostalnosti gospodarskih subjekata, ekonomičnosti i djelotvornosti u njihovu poslovanju. I da će naše analize biti kvalitetnije, profesionalnije. Da ćemo dobiti novu literaturu, ići na usavršavanje u inozemstvu, da će nam doći strani eksperti. No dogodilo se ono što nismo očekivali.

Šok je uslijedio kad nam je u Zavod prvi put došao predstavnik nove vlasti. Čekali smo cijelo poslijepodne i oko devet sati navečer pojavio se visokopozicionirani predstavnik vlasti te nam se obratio tonom koji je sugerirao da smo mi socijalističko-planski zatucana ekipa, da sve što smo radili ne vrijedi i da nas temeljito treba preusmjeriti. I dobili smo novo vodstvo. Partijski čovjek koji je postavljen na čelo bio je bez ikakva iskustva. Umjesto da je dignut na novu, višu razinu kvalitete, Zavod je nakon niza perturbacija u nekoliko godina ukinut. Praćenje i analiza gospodarskih, tehnoloških i društvenih tokova te nadasve planiranje unazađeni su.

Pitao sam se zašto se to dogodilo. Komu je Zavod smetao? Je li bio preskup? Zavod od 50 do 60 kvalitetnih profesionalaca i nije neki trošak kraj mora agencija, zavoda, ustanova na koje trošimo porezni novac. A korist od Zavoda – prave informacije za vođenje države – nema cijenu. Pravi je razlog transparentnost, koja nije išla zajedno s novom paradigmom rodjačkoga kapitalizma. Zamislite da jedna takva institucija upozorava da se zbog zemljišta ne mogu uništavati industrijski kapaciteti i ljudi slati u prijevremenu mirovinu, da će to postati prevelik teret, da se precijenjenim tečajem uništava domaća zaposlenost, da u nerestrukturiranu brodogradnju ne treba ulijevati novac, da treba otvoriti tržište, odlučnije privatizirati što se privatizirati može i treba, da se javni monopolni ne prodaju strancima.

Što je zamijenilo Zavod? U javnosti su se kao tumač ekonomskih kretanja nametnuli ekonomisti poslovnih banaka. Ekonomsku zbilju, njezine determinante i očekivana kretanja, htjeli ili ne, ipak tumače s gledišta interesa svojih poslodavaca.