Home / Ostalo / Teambuilding

Teambuilding

S rce se uzlupalo, a koljena zaklecala dok sam se karabinerima pričvršćivao za sigurnosnu sajlu i spremao oprezno zakoračiti na viseće drvene letvice konopcima razapete između dva bukova stabla. Najgore što mi se može dogoditi jest da ostanem visjeti sjedeći u alpinističkom pojasu dobro pričvršćen penjačkim konopcima o čeličnu sajlu, tješio sam sama sebe trudeći se ne obazirati na škripu i ljudanje greda pod nogama. ‘Ovo i nije bilo tako strašno’, pomislio sam ponavljajući na sljedećoj čvrstoj platformi sigurnosnu proceduru prije nove vježbe, tek tada postavši svjestan da ću umjesto po klimavim letvicama dalje morati samo po sajlama i za njih pričvršćenim konopcima.

Sa mnom je Matija Ivanetić, voditelj pustolovno-izletničkog centra Rizvan City pokraj Rizvanuše, sela desetak kilometara udaljenog od Gospića. – Ovo je prvi šumski adrenalininski park u Hrvatskoj. Na visini je od osam ili devet metara, ovisno o konfiguraciji terena, i sastoji se od dvanaest alpinističkih vježbi koje se prolaze s pomoću alpinističke opreme. Vježbe idu od lakših prema težima i kako napredujete, tako se navikavate na situaciju. Možete se rukama držati za konopce ili bočnu sajlu, a za sigurnost su zaduženi karabineri. Zašto imamo dva ako jedan drži tri tone? Kad prelazite s jedne vježbe na drugu, iskopćate jedan karabiner, ukopćate ga na sajlu za iduću vježbu i tek tada idete po drugi. Ukopčavate se uvijek iznad glave, brzina nije važna, i možete krenuti dalje – objašnjava mi Matija strogo kontrolirane uvjete pod krošnjama ličke bukove šume, a ja korak po korak sa sve manje straha od visine polako svladavam vježbu po vježbu.

I evo me na najtežoj. Ovo neće biti jednostavno. Rukama se mogu držati jedino za viseće konopce, a stajati nogama mogu jedino ondje gdje su trokutići od užadi i uskih drvenih trupaca. – Do sada se sve temeljilo na nogama, a ovdje trebaju ruke. Gledaj, uvijek idemo s desne strane, na sredinu trokuta stajemo okomito nogom; ide prvo lijeva ruka pa lijeva noga, onda desna ruka pa desna noga. Ruke treba držati što više jer ako ih držiš nisko, na njima je sva tvoja težina. Mijenjaš ruke pa noge jer ako ih ne promijeniš, ostaješ u jednoj točki i vrtiš se i ljuljaš – poučava me instruktor kako ću najlakše prijeći do druge bukve dok suočavanje sa strahom od visine sada već počinjem kombinirati s propitivanjem snage, spretnosti i kondicije.

Mijenjam ruke i noge, nabadam uporišne točke, trupci mi plešu i bježe pod nogama, znojim se i pušem. Za nekoga tko stotinjak kilograma u kakvoj-takvoj formi održava svakodnevnom vožnjom bicikla i povremenim vikend-planinarenjem, a bicepse i triceps vježba uglavnom samo kuckajući po tipkovnici i noseći vrećice iz dućana ovo nije nimalo lagan zadatak. Znoj već dobro lipti s čela, osjećam trnce u rukama, ne uspijevam nogom pogoditi trokutić. Snaga me lagano izdaje, a tek sam na pola vježbe. Imamo problem. Ova mi ne ide. Odustajem. I što sada? Neću ovdje valjda ostati visjeti u alpinističkom pojasu? Hoću li se vratiti natrag pa ponoviti sve one lakše vježbe? Kako ću se spustiti? Ruke mi trnu. Ne mogu više izdržati…

Na teren stiže i Mario Šaban, pripadnik gospićke stanice Hrvatske gorske službe spašavanja, još jedan instruktor u pustolovno-izletničkom centru. To je to, znači, u kontroliranim uvjetima adrenalinskoga parka koji je na teambuildinzima bez većih problema svladalo na tisuće uredskih zaposlenika mnogih poduzeća mene će spašavati HGSS. Izvlačim nogu po nogu iz trokutića u koji sam se zapetljao u pokušaju pronalaska uporišnih točki, ostajem visjeti u alpinističkom pojasu, a Matija iz zraka i Mario s tla spuštaju me zakvačenog užetog na zemlju. Što se može, bit će bolje drugi put. Idemo odmah dalje na zipline. Prikopčan na sajlu, odgurujem se s litice i brzinom od pedesetak kilometara na sat vozim nizbrdo kroz krošnje bukava. Na dnu šume izlazim na livadu i na kraju 150 metara duge čelične sajle dolazim do starih automobilskih guma. Sve zajedno traje nekih dvije minute, snaga i vještina ovdje nisu potrebne. Nakon pustolovine na visinskom šumskom poligonu let kroz šumu bio je samo urnebesno zabavan.

Pustolovno-izletnički centar Rizvan City ljeti posjeti dvadesetak ljudi na dan. Neki dođu samo na izlet, a neki, poput Vesne Prgomet iz Zagreba, i prenoće. – Došli smo totalno nepripremljeni. Adrenalinski park baš je fora. Nije potrebna vrhunska fizička sprema. Trokutići su malo zahtjevniji, istina, trebaš se malo koncentrirati. Jako je dobar i zipline, a penjala sam se i na deset metara visoku umjetnu stijenu. S obzirom na to da sam se penjala prvi put, zadovoljna sam što sam uspjela doći gotovo do vrha. Isprobala sam i kvad, nije nikakav problem. Kad se ide kroz šumu, ima grbavog terena i treba malo snage za upravljanje, jako zabavna vožnja. Bili smo na moru i htjeli se malo rashladiti u planinama. Po danu je vruće, ali navečer padne temperatura, ugodno je spavati. I ljudi su ovdje ugodni. Svi međusobno lako uspostavljamo komunikaciju, slično kao u planinarskom domu. Prijatelj i ja sinoć smo ovdje sjedili, a dvoje ljudi počelo je pripremati roštilj. Rekli su nam da su kupili malo više mesa i pozvali nas da im se pridružimo. Ljudi koji se odluče za ovakav odmor cijene mir i svi su mnogo opušteniji – priča mi opušteno Vesna Prgomet dok hvatam dah prije daljnjih aktivnosti.

Vrijeme je za ljuljačku. Drveni stupovi na kojima ljuljačka visi na čeličnim sajlama visoki su šesnaest metara. Sa mnom su i Zagrepčani Lovro Crnarić, koji je napunio deset godina, nije ga nimalo strah visine i gotovo je pretrčao sve alpinističke vježbe u adrenalinskom parku, i njegova teta Iva Crnarić, kojoj je išlo malo teže, ali ipak je uspjela proći sve aktivnosti bez HGSS-ove intervencije.

Bez incidenata sam se okušao u penjanju po umjetnoj stijeni, gađanju lukom i strijelom, pogodio metu iz prvog pokušaja, a i provozao kvad nekoliko minuta, tek toliko da steknem dojam, ravnom livadom jer za brdsko-planinske avanture ovaj put nije bilo dovoljno vremena. Na livadi napravimo dva-tri probna kruga kako bih se uvjerio da vi to znate, onda krećemo. Instruktor vozi prvi. Kvad ima 500 kubika i blokadu na 90 kilometara na sat, ali i nije napravljen za velike brzine. To je vozilo za sve terene; neka je teren što lošiji da može pokazati svoje performanse. S gostima se vozimo kroz nepristupačan teren, zarašlu šumu, lagano se probijamo. Ima samo kočnicu i gas, ne treba mijenjati brzine; upravljač nije servo, nego mehanički, pa treba malo snage pri okretanju – podučava me osnovama vožnje kvada instruktor Eniel Mahmutović koji je sa sinovima Noelom i Arianom u Rizvan City navratio u slobodno vrijeme. Priča mi usput i da ljudi obično dođu s nižim očekivanjima od onoga što na kraju dobiju, najčešće nespremni na pustolovinu, te da se često ovamo vraćaju.

Uvijek nastojimo stvoriti domaću atmosferu, da se ljudi osjećaju kao kod kuće. Volim reći da smo ujutro ‘na vi’, popodne ‘na ti’, a navečer ti meni nosiš pivo. Znalo se događati i da osobu koja ima strah od visine puna dva sata vodim kroz aktivnosti u adrenalinskom parku za koje u prosjeku treba petnaestak minuta. Znali su mi svašta govoriti dok smo gore, spominjati familiju, ali kad siđe, toj osobni naraste samopouzdanje, pobijedila je strah. Onda krene grljenje i ljubljenje – govori srdačni Eniel s kojim sam, baš kao i s drugom dvojicom instruktora u smjeni, bez puno suzdržavanja odmah od jutra bio ‘na ti’.

Tako je to ovdje na rubu Parka prirode Velebit, u bukovoj šumi kraj sela Rizvanuše, ljudi se odmah opuste i prije negoli se suoče sa strahom kad na šumskom poligonu počnu vježbati ravnotežu, motoriku i koncentraciju te propitivati snagu, izdržljivost i kondiciju. U proljeće i jesen vikendima je ovdje sve puno uredskih zaposlenika tvrtki koji na teambuildinzima snaže zajedništvo i duh skupine, doživljavaju pustolovine u sigurnim i kontroliranim uvjetima, zabavljaju se i povećavaju motivaciju za još bolje poslovne rezultate. Skačući ili samo oprezno koračajući po letvicama, sajlama i konopcima razapetima među ličkim bukvama, svi oni uče ponešto i o prihvaćanju i podnošenju rizika, vlastitim granicama i tomu kako ih pomaknuti, davanju potpore kolegama u rizičnim situacijama i primanju potpore od njih, o tome kako se snaći i djelovati pod pritiskom drukčijim od pritiska rokova, kako premostiti strahove i povećati povezanost. I sve to dok moždina nad-bubrežne žlijezde luči adrenalini, hormon zaslužan za bolju prilagodbu stresnim situacijama te povećanje otpornosti i obrambene sposobnosti organizma.