Postoji samo opasnost od loših politika. Jedna teorija kaže da bi valuta bila realno slabija da nema turizma pa bi niži domaći troškovi omogućili druge vrste izvoza. Što to znači? Izvozili bismo više pletenih košara, ribe i tkanina uz prosječnu plaću od 300 eura? Na Krku, Braču i Hvaru ne bi bilo turizma pa bi ondje mogle nastati tvornice? Čega? Podatkovni centri? Čiji? U Slavoniji nema turizma, ‘inputi’ su jeftiniji nego drugdje, a što se događa, gdje je ta alternativna ekonomskih struktura? Ljudi i kapital su mobilni, samo ljudi odu prije nego što kapital dođe. Loša je to teorija, što znači da turizam ništa ne istiskuje. Da nema turizma, Dalmacija bi danas, kao nekada, vjerojatno bila glavni izvor emigracije, i više nego što je danas Slavonija. Druga teorija kaže da radnici i kapital koji bi inače išli u druge aktivnosti previše idu u turizam. Međutim, kapital i rad ne sele se tako lako među djelatnostima. Ako netko želi biti programer, neće odustatiti od studija i posla jer mu je lakše raditi na recepciji obiteljskog hotela. Treća teorija kaže da je turizam kolebljiva monokultura, stoga, kad se dogodi šok u njemu, patit će cijelo gospodarstvo. To je točno zbog relativne veličine sektora, ali to nije zato što turizam guši druge aktivnosti.
- To je zbog toga što loše politike guše razvoj u drugim sektorima koji nemaju izrazite komparativne prednosti pa te druge aktivnosti presporo rastu. Osim toga, broj noćenja stranaca se tijekom krize nakon 2008. nije smanjivao više od realnoga robnog izvoza. Dakle, novija iskustva pokazuju da turizam nije kolebljiviji od robnog izvoza jer putovanja su u posljednjih nekoliko desetljeća prešla iz domene luksusa u domenu potrebe, osobito za nove generacije. Nadam se da sam jasan: trebamo jače diverzificiran izvoz i više neturističkog izvoza robe i usluga, no razvoj turizma za sada nije zapreka tom razvoju.
Razvoj turizma ima unutarnje probleme vezane uz sezonalnost i prenapregnutost infrastrukture, no to će se postupno morati rješavati, kao i uz to da je masovni turizam vrlo teško transformirati u branšu visoke dodane vrijednosti. Samo na osnovi turizma Hrvatska nikad neće postati visokorazvijena zemlja.
-
U posljednjih nekoliko vlada nismo svjedočili reformama, barem ne onim pravim. Vjerujete li da je uz ovakve političke odnose uopće moguće provesti ijednu reformu? Jednu jest. Nema ozbiljnijih političkih otpora za provedbu akcijskog plana za bolju regulaciju, ukidanje suvišnih birokratskih propisa i sniženje troškova regulative. Ta reforma više ovisi o Vladinim upravljačkim kapacitetima nego o političkim odnosima. No u druge reforme ne vjerujem, nema ih na vidiku. Vlada je više u vraćanju stvari na staro i krpanju rupa kao što je ponovni otkup Ine i zaustavljanje svake druge privatizacije ili traženje da se problemi u zdravstvu riješe novim nametima. Čak se i uvođenje novog poreza, onoga na nekretnine, predstavlja kao reforma. To znači da se više ne razumije pojam reformi, ta je riječ mrtva.
-
Hajdemo to gledati kroz turizam koji spominjete. Zbog rasta potražnje od kraja 2012. do kraja 2016., dakle prije promjene PDV-a, cijene ugostiteljskih i restoranskih usluga narasle su za više od pet posto u vrijeme deflacije drugih cijena. Bismo li sada trebali zbog toga za toliko rušiti kunu? Neka snize cijene ili se restrukturiraju ako im padne potražnja kad su se već cijenama poravnali sa svijetom. Ali to ćete vidjeti tek kad udari prva sljedeća kriza, turistički sektor pretvorit će se u najjačeg lobista za deprecijaciju. Mi koji dulje pamtimo sjećamo se kako je bilo prije dvadeset godina. Iako, treba reći, tada je pritiske amortizirala stalna deprecijacija jer se priljev inozemnoga kapitala prema kraju 90-ih zbog niza razloga bio zaustavio. I ljudi koji su svjedoci tog vremena ne vjeruju mi kad govorim da je kuna u odnosu na njemačku marku pala za 12 posto od ožujka 1998. do ožujka 2000. Približno toliko pao je i realni tečaj, pa što se dogodilo s izvozom? Ništa. Mnogo je istraživanja provedeno i uglavnom se pokazalo – ništa. Sva sreća da statistike pamte dulje od ljudi. Moramo shvatiti da bilo što je središnja banka radila s tečajem 1999. nema veze s realnim tečajem 2005. kao i što bilo što danas radi nema veze s time koliki će biti realni tečaj 2023., a i mnogo kraće. Ako izvozite, morate živjeti s time, upravljanje robnim i valutnim rizicima.
-
Ponajprije, ako vam prihodi padnu za 20 posto, kao što se nekima dogodilo 2009., nema te države koja može provesti prilagodbu umjesto vas. Drugo, nisu svi izvoznici smanjili plaće za 20 posto, kod mnogih su plaće veće nego prije krize. No hajdemo o državi. Ona može olakšati prilagodbu pametnom politikom, rasterećenjima i sličnim. Naša država sve je radila suprotno. Najšire definirana država i pod HDZ-om i pod SDP-om učinila je sve da se u njezinu sektoru ne smanji zaposlenost, da se smanji svaka mogućnost za ozbiljnije smanjenje plaća. Posebna su pak priča državna poduzeća koja su unatoč krizi ostala glomazna, neefikasna i zaštićena. Privatizaciju se više nitko i ne usudi spomenuti, a porezi su danas znatno povećani u odnosu na 2008. Politička nomenklatura uspjela je tako stvoriti novu, prije nepoznatu društvenu podjelu: raskoliti privatnu Hrvatsku, koja se snalazi na tržištu, i javnu, koja drijema u sigurnom zaklonu uza sve veća porezna opterećenja do porezne reforme ove godine. Uspjela je nametnuti i ideološki diskurs u raspravama o ekonomiji pa je sve one koji su tražili umjerenije oporezivanje koje bi bilo primjerenije našoj razini razvoja, bolju regulaciju, manju i efikasniju administraciju, bolje politike i manje upletanje u poslovanje poduzeća i tržišta proglasili neoliberalima ili slugama kapitala. Sva ta magla služila je tomu da se od 2009. do danas opravdaju povećana porezna opterećenja i da se sačuva komfor nereformiranoga javnog sektora. Platili smo cijenu toga, plaćamo je i plaćat ćemo je još dugo.
