Vladimir Tomaić

Problemi za Runolist počeli su s plasiranjem sira na police trgovačkih lanaca. Počeo je prodavati sir na kućnom pragu i tijekom 25 godina obnovio je i proširio novim pogonima siranu Runolist u Krasnom. Zahvaljujući obitelji Tomaić, Runolist je postao poznati brend ličkog sira, ali Vladimir je danas razočarani poduzetnik.

S nešto ušteđevine i kredita Tomaić je preuzeo i obnovio tamošnju siranu, uz pomoć obitelji polako širio proizvodnju i iz godine u godinu ostvarivao sve bolje rezultate. Bilo je teško, ali postojali su volja i entuzijazam. Bez problema smo vraćali kredit s kamatama od 15 posto, a nismo imali ni veliko tržište ni mnogo znanja o poduzetništvu. Sve što smo proizveli odmah bismo prodali i naplatili jer smo prodavali na kućnom pragu. U Krasnom smo 2003. sagradili novi pogon, gradnjom autoceste počela je navala turista i vikendom nam je znalo doći dvadesetak autobusa posjetitelja. Jedini nam je problem bio taj što nismo imali dovoljno proizvoda. Išli smo naprijed jer nije bilo drugih troškova, ni transporta ni ambalaže, imali smo akumulaciju sredstava i mogli smo se razvijati. Veliki trgovački lanci Metro i Plodine tri su nas godine molili da surađujemo s njima, ali nismo imali interesa jer smo sve mogli sami prodati. Proizvodili smo i prodavali oko 150 kilograma sira na dan. To nas je motiviralo, dizali smo kredite, uredno smo ih vraćali, ni jednog dana nismo bili u blokadi, nije bilo rasićanja novca, nisu se kupovali skupi automobili, nego se sva dobit reinvestirala u proizvodnju – prisjeća se Tomaić početaka i zlatnih godina sirane Runolist, koje su trajale čak i prvih par godina ekonomske krize.

Problemi su počeli 2010. kada su kreditom i nepovratnim sredstvima iz europskih fondova počeli proizvodnju u novosagrađenom pogonu u Otočcu. Povećali su proizvodnju, a promet je pao, turisti i direktni kupci onamo nisu toliko dolazili, pa se kao posljedica rasta nametnula suradnja s trgovačkim lancima. Sireve su plasirali na police Plodina, Konzuma i Metroa.

Problemi počinju s odgodama plaćanja. Ušli smo u trgovačke centre, a nismo mogli naplatiti na vrijeme. Širenjem proizvodnje morali smo širiti područje otkupa, a to nam je povećalo troškove – transporta, parafiskalnih nameta, PDV-a – a mi smo morali ići na svoju štetu, smanjivali smo osnovnu cijenu da bismo bili konkurentni. Sirevi se više nisu prodavali u kolutima, nego u četvrtinama i osminama, što je povećavalo troškove ambalaže, etiketa i rada, a sve za istu cijenu. Problemi su se dodatno povećali ulaskom u Europsku uniju kada je slijedio nekontrolirani uvoz i kada je država prestala subvencionirati otkup mlijeka na ruralnim područjima. Otežani su bili uvjeti naplate. Kada bismo dogovarali posao, prema ugovoru je rok plaćanja bio 45 dana, a kada su kasnili u plaćanju, bili su toliko bahati da nas uopće nisu htjeli primiti na razgovor. Ljutilo me to, pa tražim svoje. Postoje zakoni, ali kao da ih i nema. Jednostavno si nemoćan. I onda sam shvatio da se što prije trebam iz toga izvući.

Odgode plaćanja i previsoki namet gotovo ugušili i doveli u financijske teškoće. Trenutačno zapošljava četrnaest ljudi, ali do kraja godine planira ostati na njih devet, i to najviše kako bi mogao ući u kategoriju mikropoduzeća koja imaju bolje uvjete pri dobivanju nepovratnih europskih sredstava.

Prošle godine, koja je za siranu Runolist bila najteža otkada posluje, proizveli su oko 80 tona sira i uspjeli sve prodati. Spasio ih je ugovor s Megglem Hrvatska o distribuciji njihovih proizvoda. Da nisu oni ušli i da nam nisu odmah platili da možemo svoje obveze podmiriti na vrijeme, morali bismo zatvoriti proizvodnju, a ovako smo nekako preživjeli tu godinu. Prije dvije godine dali smo tvrđu na prodaju jer sam vidio da je budućnost nikakva. Od desetak koji su se javili, imali smo dva ozbiljna kupca. Jedan koji je bio ozbiljan upao je u teškoće i odustao od realizacije. Jedino rješenje da bi se održala bilo kakva proizvodnja koja je naslonjena na poljoprivredu jest smanjen PDV na hranu i da se nas proizvođače oslobodi plaćanja PDV-a jer besmisleno je i neodrživo da ja koji stvaram dodanu vrijednost i prodam sir veleprodaji, a oni ne plaćaju po šest mjeseci, drugi mjesec moram državiti platiti dvadeset i pet posto. Ili da se uvede red te ako na računu stoji da je plaćanje u roku od 30 dana, da se to tako i napravi. Kad vidiš koliko radiš da bi se održao, da bi svakome sve na vrijeme platio, kad vidiš što sve financiraš, čovjek iz dana u dan sve više gubi volju. Državu, ali i lokalnu vlast za to kao da nije briga. Kada sam dao tvrtku na prodaju, baš nitko nije došao i pitao u čemu je problem i možemo li nekako pomoći, a kada su im dolazili neki gosti, svi su se rado tu dolazili slikati i hvaliti ličkim brendom.

Razmišljao je Tomaić i o gradnji Kuće sira uz Ličku magistralu nedaleko od Plitvičkih jezera, ali za sada ne uspijeva dobiti dozvolu, a žalosti ga i što mnogo više ličkoga sira proda u Opatiji i Dubrovniku nego u Lici. Uz proizvodni pogon u Otočcu su i ugostiteljsko-prezentacijski objekt i edukativni hodnik iz kojega je moguće promatrati proizvodni proces, ali interes turističkih agencija koje bi dovodile goste za sada je slab, a promet nije toliko da bi se platili dodatni radnici pa je taj dio tvornice danas zatvoren.

Pokušava Tomaić izvoziti svoje sireve u Austriju, Njemačku, Švedsku i Poljsku, ali njegova proizvodnja i dalje je mala, a ozbiljni kupci traže i ozbiljne količine.