Protekle subote napokon sam krenula presaditi biljku, posao koji sam mjesecima odgađala. Bilo je jasno da je posljednji trenutak da se biljka koju su mi još u rano proljeće darovale prijateljice spasi. Korištenje je već bilo izobličilo plastičnu posudu i prijetilo je da će probiti stijenke. Nešto slično događa se i s obrazovanjem u Hrvatskoj. Godinama potkraj ljeta uređujem prilog o obrazovanju i karijerama i u pravilu mi se čini da čitam uvijek iste tekstove. Nisu pri tome krivi novinari i manjak njihove informiranosti ili nalaženja tema, naprosto problemi su uvijek isti, samo se mijenjaju priče i oni koji ih pričaju.
Dosadilo je već svima čitati uvijek ista istraživanja o tome kako su nam neusklađene upisne kvote s potrebama tržišta rada, kako se i dalje uči napamet i ex katedra, kako ima premalo prakse i rješavanja na konkretnim primjerima, kako se i premalo ulaže u propagiranje zanimanja koja gospodarstvu trebaju, kako je previsu gimnazijalaca, pravnika i ekonomista, kako nam je sustav obrazovanja okoštao i nepomičan već koje stoljeće…
No nešto se ipak počelo događati i to – odozdo. Sustav je okoštao u svojoj nepomičnosti, reforme se predlažu pa odgađaju, prepucavaju ministri, voditelji, stručnjaci i ostali, a oni koji su pritisnuti potrebom nalaze rješenja sami, jer naprosto ne mogu čekati. Brojne tvrtke otvaraju vrata studentima koji će jednom biti njihovi zaposlenici raznim oblicima suradnje s fakultetima i učilištima i tu je riječ o pravoj praksi, a ne kuhanju kave i dosadivanju, sve je češća i suradnja kompanija i fakulteta na istraživačkim projektima, kompanije sponzoriraju studentske projekte, fakulteti i studentske udruge organiziraju sajmove poslova na kojima se tvrtke predstavljaju potencijalnim kadrovima i oni njima…
