Hrvatskoj kao da je važnije biti američka savezna država nego članica EU

Što opoziv američke veleposlanice Valls Noyes znači za Hrvatsku i sugerira li to da SAD ima ovdje neke izražene interese? Smjena nije neobična, koliko znam uobičajeni mandat američkih veleposlanika je tri godine, stoga ovo nije nepredviđeno. Razloge za političko imenovanje umjesto postavljanja karijernog diplomata treba vjerovatno tražiti u vraćanju usluga ljudima koji su pomagali tijekom kampanje predsjedniku Donaldu Trumpu. U Americi je određena diskrecijska kvota veleposlanika uobičajena za predsjednika i temeljem toga ne bih izvodio neke dalekosežne zaključke o politici SAD-a prema Hrvatskoj. Čini mi se da će promjena i prema Hrvatskoj biti na tragu razmišljanja bivšeg ministra obrane Donalda Rumsfelda, prema kojem Amerika vodi svoju politiku i tko se s njom ne slaže nije saveznik, a može postati i neprijatelj.

Ali američkih veleposlanstava je mnogo po svijetu, ono u Hrvatskoj očito se pokazalo interesantnim nekomu. Moram priznati da o novom veleposlaniku ne znam dovoljno da bih pretpostavio kakve će informacije davati State Departmentu. Ako je blizak krugu predsjednika Trumpa može se zaključiti da će imati komunikacijski kanal koji možda drugim veleposlanicima nije dostupan, ali vanjsku politiku vodi State Department i veleposlanik se mora ponašati u skladu s tim. Istina je da trenutačno nije jasna američka vanjska politika, pa utočište i kakva će biti prema ovoj regiji. Hrvatska je u EU i za nas je najvažnije kakav je odnos američke politike prema Uniji, a on nije osobito pozitivan. Nezahvalan položaj EU, koji nije ni subjekt međunarodnog prava ni neformalna skupina država, američkom je politikom samo otežan i zato se intenziviraju dvojbe pred kojima je EU, a time i Hrvatska. One se odnose na veću integraciju ili nastavak dezintegracije Unije, na čemu inzistira Trumpova politika, a Hrvatska se pridružila toj struji, što je za nas nepovoljno. Čak i kada bi novi veleposlanik pridonio razvoju odnosa sa SAD-om, za nas bi iz toga moglo proizaći više štete nego koristi.

Koliko je sukob Rusije i SAD-a stvaran, a koliko potenciran drugim utjecajima? Sukob nedvojbeno postoji, ali činjenica da je Zapad iznenađen ruskom politikom prema Ukrajini govori da je ignorirao ruske najave vođenja vlastite politike umjesto ispunjavanja zapadnjačkih očekivanja. Interes američke politike svodi se na onemogućavanje uspješne energetske suradnje Europe i Rusije kako bi se otvorio prostor američkim energentima. To je bit sukoba, rasprave o ljudskim pravima za Trumpa su ionako drugorazredne. Što se tiče geostrategije, tu bi se američki predsjednik prilično lako složio s ruskim kolegom da nema Kongresa koji je izrazio antiruski raspoložen. To je raspoloženje potrebno Americi zato što mora postojati neki relevantni, globalni neprijatelj koji bi opravdao povećanje izdvajanja za obranu. Sjeverna Koreja nije neprijatelj toga kalibra, a Iran je dosad ispunjavao preuzete obveze, tako da bi za njega u tom pogledu bilo potrebno ponoviti ‘irački scenarij’. Zaoštravanje odnosa s Rusijom relativno je neopasno jer je malo vjerojatna eskalacija do nuklearnog oružja, a međuprostor ostavlja mogućnost definiranja Rusije kao neprijatelja, jednako kao što Rusija definira Zapad kao neprijatelja.

Koliko se u taj kontekst uklapa priča s Agrokorom i teza da je riječ o sudaranju Rusije i SAD-a? Nije sasvim jasno koji je američki interes. Rusi su Agrokoru pozajmlili ukupno 1,4 milijarde eura, a američke banke su isto mogle u tom sudjelovati, ali nisu ni približno toliko. Nisam siguran da je Amerika potaknula zbivanja s Agrokorom, ali je nedvojbeno da je Sberbank imao planove koji se nisu svodili samo na kreditiranje. Ugovor o kreditiranju predviđa i njihovu intenzivnu suradnju, u najmanju ruku financiranjem potrošačke kartice Agrokor, i tako osigurava kapitalnu prisutnost Sberbanka u regiji u kojoj djeluje i Agrokor, što je legitiman poslovni interes. S obzirom na umiješanost hrvatske vlade u rješavanje problema Agrokor i na opasnost da ruske banke ostanu bez mogućnosti naplate svojih potraživanja, vrlo je vjerojatno da bi iza njih mogla stati i ruska država, a to bi otežalo odnose Hrvatske i Rusije.

Dakle, postojao je ruski interes, primarno ekonomske prirode, ali je upitno koliki je američki? Možda je ograničen samo na blokiranje ruske prisutnosti? Amerikanci su u tom pogledu bili jasni prije 15-godišnje kada su tražili da se projekt Družba Adria, dvosmjerni naftovod koji bi povezivao Rusiju i terminal na Krku, ne realizira. Sberbank je kupio austrijsku banku koja je imala poslovnice u Hrvatskoj i posluje u skladu s propisima kao i sve ostale banke. Mislim da nije postojao neki izravni politički motiv za petljanje Amerikanaca u Agrokor, pogotovo jer posljednjih godina njihov interes nije sasvim jasan u regiji, kao ni europski. Taj manjak jasno definiranih ciljeva iskoristile su druge sile, ponajprije Rusija, onda i Turska.

Kako doživljavate hrvatsku vanjsku politiku u posljednje vrijeme, djeluje dosta stihijski i improvizirano s čestim promjenama fokusa? Sama činjenica da postavljate to pitanje dosta govori o stanju. Jasno da je fokus na euroatlantskim integracijama, ali to ne znači zanemariti suradnju s drugim zemljama i u tom pogledu Hrvatska je zakazala, ponajprije nekritički odbacivši sve veze koje je mogla naslijediti iz Pokreta nesvrstanih. U odnosima s Rusijom u početku je postojala jedna pozitivna atmosfera koju naše kompanije nisu iskoristile, što je propuštena prilika, kao i intenziviranje odnosa s Kinom. Artikulirati politiku prema trećim zemljama poput Kine i Rusije nije u suprotnosti s politikama NATO-a i EU. Sada se, pak, Hrvatska pojavljuje u skupini zemalja kojima je, čini se, važnije biti američka savezna država nego članica EU. To za Hrvatsku nije dobro, ekonomski interes vežu nas uz Europu.

Kako u tom smislu komentirate hrvatsku diplomaciju, njezinu efikasnost u promicanju gospodarskih interesa? Nekoliko je tu problema. Hrvatska, koja je bila druga najrazvijenija jugoslavenska republika, tijekom 90-ih je deindustrijalizirana, pa i nije imala mnogo za ponuditi. Drugo, zahvaljujući ekstenzivnom zaduživanju i gradnji infrastrukture, naše kompanije koje su mogle konkurirati vani fokusirale su se na domaće tržište i nakon izbijanja krize propale. Mala i srednja poduzeća nude primjere uspješnih nastupa na svjetskom tržištu, ali to ne duguju pomoći diplomatske mreže. Za diplomaciju je idealno kada postoji pritisak gospodarskih subjekata da se nešto poduzme, ali ja u svojih pet godina u Rusiji nisam bio često predmet takvog pritiska, pogotovo organiziranog. Za interese nekih naših kompanija zauzimao sam se neovisno o Ministarstvu vanjskih poslova i postigao neke stvari zahvaljujući osobnom angažmanu, a ne strukturiranoj politici.

Prozivalo vas se svojedobno da niste dovoljno učinili za promicanje hrvatskih interesa u Rusiji. Te su ocjene točne ako se govori o rezultatima, ali ako se govori o pokušajima nisu, a posebice ako govorimo o razlozima za izostanak rezultata. Primjerice, stigla je ponuda čečenske vlade našim kompanijama da se jave na natječaj za gradnju 12 kaskadnih hidroelektrana. Ostvareni su kontakti, ali i prije nego se uopće raspravljalo o ugovoru predstavnici naših kompanija inzistirali su da se za njihove inženjere sagrade vile za stanovanje. Onda, zahvaljujući mojim vezama, stigao je prijedlog da hrvatska brodogradnja sudjeluje u remontu i obnovi ruske ribolovne flote i radilo se o poslu od više milijardi dolara. Kako su oni htjeli da se ti konzorciji jave na natječaj, dogovorili smo da se na pozivni natječaj jave brodogradilišta iz dviju članica EU i Hrvatske računajući da će europske ponude biti skuplje. Rusi su čak bili spremni tolerirati i do pet posto višu cijenu hrvatske ponude. Istekao je rok za predaju ponuda i tek nakon naknadne intervencije stigla je jedna ponuda koja je bila 50 posto viša od prve ponude iz EU. Možda najdramatičniji primjer je gradnja nove zračne luke u Astrahanskoj oblasti, koja je bila zainteresirana za kompaniju koja može u potpunosti realizirati taj projekt. Znao sam da mi nemamo jednu takvu kompaniju, ali i da se može napraviti konzorcij. Kontaktirao sam Upravu tadašnje Astre i dogovorio da se na sajmu u Njemačkoj njezini predstavnici susretu s predstavnicima Astrahanske oblasti. Kada sam kasnije znao moskovsko predstavništvo oblasti, rekli su mi da je došlo do nesporazuma jer ljudi iz Astre nisu predlagali gradnju luke nego su neki od direktora privatno zastupali prodavače reflektora za zračne luke, pa su to pokušavali prodati. To su iskustva veleposlanika u Rusiji s našim kompanijama navodno zainteresiranim za poslove u Rusiji.

S druge strane, Autocentar Merkur bio je dioničar u jednom ruskom hotelu čiji su dioničari bez njegovog znanja dokapitalizirali tvrtku i smanjili mu tako udio, a na kraju nisu platili sve dugove. Predstavnik te tvrtke zamolio me da dođem na sastanak dioničara u službenom automobilu jer nije imao pristup, sastanak su čuvali naoružani zaštitari. S obzirom na to da nisu mogli znati u kakvim sam odnosima s Putinom, dug je u roku dva dana isplaćen samo zato što sam se ja tamo pojavio. Još jedan primjer je AD Plastik, koji radi autodijelove za Renault i Ford, a čiji je direktor nazvao i zamolio da im pronađem lokaciju za tvornicu između Petrograda i Moskve. Napravio sam to u roku od dva dana i javio im, ali mi se više nisu javili.