MaGos

Čitam neki dan da za nekoliko dana (11. rujna) istječe rok za prijavu ideja na najveće europsko natjecanje startupova ‘PowerUp! by InnoEnergy’ koje se Hrvatskoj održava u organizaciji Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO). Riječ je o projektima u energetici koji bi mogli dobiti potporu i do 150 tisuća eura. Malo sam se brecnuo, a onda i uštipnuo rekavši si: ‘Ma daj, Edise, nemaš neku ideju, a i star si ko konj, i sad bi ti osnivao tamo neki startup!’ A onda se iznad moje priglume tintare javi moja savjest i šapnu mi na uho: ‘Budalo, baci malo pogled na internet pa ćeš vidjeti kako i kod nas i u svijetu ima tvojih vršnjaka koji su krenuli u biznis ne baš u cvijetu mladosti, a neki su postali čak i vrlo uspješni u poslu.’

Kontam, što me košta, pa bacih malo pogled, ali kod kuće jedva nađoh dvoje: jedna je Sonja Vulić, vlasnica knjigovodstvenog servisa Vulić u Zadru od 2011., a drugi je Andrija Frinčić koji je 2012. s Martinom Ptiček i Miroslavom Zadravcem osnovao Implementaciju snova, tvrtku koja se bavi web-aplikacijama i mobilnim aplikacijama za male i srednje tvrtke omogućavajući im blagodati suvremene tehnologije. Oboje su bili prezauzetiji pa se nismo baš napričali, no to što i danas uspješno posluju govori o tome da je njihova odluka da krenu u biznis bila hrabra, što meni nedostaje, ali zato su ostvarili nešto u poslu, što ja, naravno, nisam.

Imamo mi tu još nekih, poput skromnog Splićanina Dine Mandića koji mi se pristojno zahvalio na ponudi za priču o njemu, a čiji je softver SailRouter namijenjen ponajprije trgovačkim brodovima s motornim pogonom. ‘Čudo je to’, pomislih dok čitam o njemu jer njegov softver na osnovi gibanja brodova prepoznaje veličinu valova i određuje mu najbolju rutu, čime se štedi čak deset posto goriva, što znači i smanjenje misije CO₂ i drugih štetnih plinova. Gdje je bio Dinov SailRouter dok sam plovio od Biševe prema Komiži i kad sam u jednom trenutku pomislio da ću završiti na dnu mora, tako je to izgledalo… Čim sam pročitao čemu služi taj softver, odmah sam se sjetio Biševe.

Tu je još i Dario Pozder koji je sa zubnim tehničarom Josipom Crnjcem početkom godine stvorio Dentologix koji omogućuje kontrolu proizvodnog procesa i naručivanja protektivnog proizvoda dislociranim timovima na nov način. Stručnjakinja za molekularnu biologiju Anita Bušić pak ostavila je niz svojih poslodavaca i pokrenula tvrtku Live Good izradivši softverski program za personalizirani program prehrane, tjelesne i otkušanja stresa, a sve na temelju čovjekova tjelesnog tipa. Ima dobrih primjera još, ali i ovima koje smo naveli zajedničko je to da su svi krenuli u biznis nakon 35. godine i svima im dobro ide.

No čini se da se u svijetu, prije svega tu mislim na onaj razvijeniji dio, malo lakše u kasnim tridesetima opredjeljuju za samostalan biznis. Možda je razlog i to što u tim zemljama nema toliko papirologije kao u balkanskima, a čovjek koji uđe u tridesete, brate mili, sve mu smeta; ako se nije oženio do tridesete (a fino su mu iskusniji govorili da to učini najkasnije do tada), smeta mu svaka sitnica na potencijalnom komadu, od dosadnih propitkivanja do milijardu SMS poruka, a da nije svjestan da ni sâm nije Brad Pitt. Tako je i s našim biznisom: ta gdje će čovjek u kasnim tridesetima, da ne govorim i stariji, sad preskakati bezbroj administrativnih zapreka kako bio uplovio u poslovne vode, pogotovo ako prije toga nije uplovio u bračnu luku (i barem se tako smirio) iz koje bi dalje isplovljavo u bespuća poslovnog mora!? E, ali na Zapadu je drukčije. Znam po tome kad sam onomad putovao Amerikom i kad su mi naši ljudi za koje nikad ne bih očekivao da će pokrenuti posao pričali da su išli u rizik i neki od njih danas imaju dobre tvrtke. Riječ je također o ljudima koji su u Ameriku otišli već odavno isprana mozga da im samo država može naći posao, no svjež zrak u SAD-u razbistrio im je misli pa su shvatili da i sami mogu malo pridonijeti gospodarskom razvoju nove domovine. No to su posebne priče, ali to me potaknuo da potražim neke koji su krenuli u kasnim godinama i stvorili respektabilne tvrtke.

Jedan od njih je Donald Fisher koji je 1969., u 41. godini života, sa suprugom Doris osnovao trgovinu Gap u San Franciscu prodajući levisice. Brzo se proširio na nove lokacije i samo pet godina od tvrtkina osnutka počeo je prodavati traperice s vlastitom markom. Levi-sice je prestao prodavati 1991. Danas ta tvrtka ostvaruje devet milijardi dolara prihoda pa se pitam zašto i ja možda ne bih u Hrvatskoj prodavao njegove traperice, a tko zna, možda sutra budem imao svoju marku nekih gaća ili opanaka.

Zanimljiva je priča i profesorice grafike Lynde Weinman koja je, tragajući za odgovarajućom knjigom o web-dizajnu za svoje studente, te davne 1995. shvatila da je najbolje da je napiše sama. Prodala je stotine tisuća primjeraka, što joj je bila odskočna daska za osnivanje internetske tvrtke Lynda.com sa suprugom Bruceom Heavinom. Nije pristojno damu pitati za godine, ali vjeruje se da je Weinman imala više od 35 kad je osnovala tvrtku koju će u travnju 2015. bračni par Weinman-Heavin za 1,5 milijardi dolara prodati LinkedInu. Još jedan znanstvenik, biokemičar i genetski inženjer Herbert Boyer, s genetičarom Stanleyjem Cohenom prvi je pokazao korisnost rekombinantne tehnologije DNK-a u komercijalnoj medicini. Sastanak Boyera i poduzetnika Roberta Swansona na kojemu je u deset minuta trebalo predstaviti što ta tehnologija nudi oduljio se na tri sata, a onda je osnovana tvrtka Genentech. U početku su mnogi bili skeptični, no tvrtkin uspjeh poslije ih je demantirao.

Chip Wilson želio je napraviti udobnu i elegantnu žensku odjeću za vježbanje i joge i uspio je u tome. Nakon iskustva u Westbeachu, tvrtki iz koje je izišao prodavši svoj udio, došao je davne 1997. na ideju da od rastezljive tkanine napravi ženske hlače za jogu, udobne i lijepe za oko. Za suosnivača tvrtke Lululemon kažu da je to bila njegova sposobnost da izmisli problem i zatim ga riješi. Posao je išao odlično, no čini se da je Wilson imao problema s odnosima u tvrtki, pogotovo nakon niza kontroverznih komentara o ženskim tijelima, pa je u veljači 2015. napustio Lululemon.

Ako je Wilson došao na ideju davne 1997., što tek reći o prapovijesti u kojoj je 1911. Charles Ranlett Flint pokrenuo International Business Machines (IBM). Imao je 61 godinu kad je spojio tri tvrtke u Computing-Tabulating-Recording Company, a u 74. godini života preimenovao ju je u IBM. Njegova je filozofija bila da tvrtka mora imati različite proizvode, pa ako dio poslovanja ima lošu godinu, drugi će ga pokriti. U mirovinu je otišao 1930. navršivši osamdeset godina.

Zanimljiva priča koja i meni budi nadu da ću nešto poduzeti, ali još mi je zanimljivija ona Thomasa Siebela koji je osnovao Siebel Systems. Radio je u Oracleu prepoznavši neučinkovitost tvrtkina prodajnog segmenta pa je 1987. razvio program Oazu kojim se poboljšala komunikacija između prodajnih predstavnika. Uvidjevši da to funkcionira, dvije godine poslije predložio je šefu Oraclea Larryju Ellisonu da program prodaju kao Oracleov proizvod, no Ellison nije vidio potencijal u tome. Siebel je otišao na odmor i više se nije vratio; osnovao je malu multimedijsku softversku tvrtku Gain Technology koju je 1992. prodao za 110 milijuna dolara, a od neto zarade deset milijuna dolara osnovao je tvrtku kojom je proizvodio Siebel Systems koji je pak postao sinonim za softver za upravljanje odnosima s klijentima. Siebel Systems kupio je 2005. onaj Oracle za 5,8 milijardi dolara. Tako sam i ja Miodragu Šajatoviću i Željku Vukeliću, suvlasnicima Lider medije, predložio da ta tvrtka kupi NK Kraljevski iz Velike Kladuše, ali Liderov glavni urednik i direktor, inače i sami pokretači biznisa u očaloj mladosti, ne vide potencijal u tome.

Robert Noyce bio je jedan od takozvanih izdajničkih osam, skupini istraživača koji su 1957. napustili Shockley Semiconductor zbog izrazito loših odnosa s tvrtkinom upravom. Izumio je integrirani krug i pokrenuo s partnerima tvrtku Fairchild Semiconductor, zaslužnu za uspostavu Silicijske doline. Danas postoji čak 400-tinjak tvrtki koje vuku korijen od osnivača Fairchilda. Primjerice, Noyceov kolega Gordon Moore napustio je 1968. Fairchild kako bi pokrenuo Intel uz potporu pionira rizičnoga kapitala Arthur Rocka, koji danas vrijedi 147 milijardi dolara.

Ima tu još primjera: Bill Porter, koji je osnovao E*Trade, ima 14 velikih patenata i razvija više od dvadeset proizvoda, ili pak Bob Parsons, koji je svoju softversku tvrtku Parsons Technology prodao Intuitu za 64 milijuna dolara i nakon godinu dana Intuitova uvođenja u posao shvatio, za razliku od mene koji bih drukčije postupio da sam dobio toliku lovu, da ne želi u mirovinu, nego da postoji još nešto što treba napraviti pa je 1997. počeo s GoDaddyjem. ‘Eh, svašta,’ pomislih, ‘što ne leži negdje na tropskoj plaži i pijuckaš neki koktel u društvu domorotkinja!’ Ma kakvi, još je i razvio svoju filozofiju da treba zarađivati pomalo novca od mnogo ljudi, piše u njegovoj online biografiji. U lipnju 2015. povukao se s funkcije izvršnog predsjednika poduzeća. Dakle, to su ljudi kod nas i u svijetu koji su se u kasnijim godinama usudili ploviti između Scile i Haribde, a i danas plove diljem svijeta. A ja ću i dalje pisati o njima…