Home / Biznis i politika / Željezni trokut živi na mitu da smo građani i potrošači drugog reda

Željezni trokut živi na mitu da smo građani i potrošači drugog reda

Birokracija u Bruxellesu propisuje ‘zaštitu potrošača’ i hrvatskim činovnicima osigurava posao. To koriste privatne interesne skupine jer će proizvodi ‘loše’ konkurencije biti opterećeni dodatnim troškovima.

Jedini rezultat upletanja države u slobodu potrošačkog izbora bit će povećanje troškova državne administracije, što će platiti upravo ti isti potrošači u konačnoj cijeni proizvoda.

Nadalje, jedan od zaključaka iste analize je da je 60 posto analiziranih proizvoda skuplje u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Ostavlja se dojam da su autori htjeli reći da to opet nije korektno prema Hrvatima. Ali zašto su skuplji? Dio proizvoda možda je skuplji zbog nedostatka ekonomije obujma u nabavi, ali znatno većim dijelom tome pridonosi država, koja je nametnula jednu od najvećih stopa PDV-a u Europi zbog svoje prekomjerne potrošnje. Opteretila je rad jednom od najvećih stopa socijalnih doprinosa uvećanih za porez na dohodak. Naposljetku, politika trošarina dovela je do toga da su neka od osnovnih sredstava rada u Hrvatskoj skuplja nego u Njemačkoj. Automobili potrebni za logistiku u Hrvatskoj su od 15 do 40 posto skuplji nego u Njemačkoj isključivo zbog državnih trošarina i PDV-a.

Na kraju kao potrošač moram platiti pet kuna više za teglu Nutelle od Nijemca. Ako na godinu konzumiram 10 tegli, to je 50 kuna veći trošak. Istodobno, u trgovinu sam se dovezao automobilom kakav vozi i Nijemac, samo je moj nekoliko desetaka tisuća kuna skuplji! Državni birokrat me ‘upozorava’ da plaćam 50 kuna više za Nutellu, ali ga ne brine što sam njegovu plaću i grijanje njegova ureda platio skupljam automobilom, za čiju razliku u cijeni sam mogao kupiti više Nutelle nego što će moja obitelj biti u stanju potrošiti do kraja života! Nutellu sam platio više jer sam tako htio i to je moj slobodni odabir. Ali zašto sam automobil platio skuplje? Tu nemam izbora: država nema konkurenciju u ubiranju trošarina i PDV-a.

Najmanje me zanima ima li Nutella u Njemačkoj više ili manje lješnjaka i šećera od one u Hrvatskoj (ali i u Italiji) i je li pet kuna skuplja. Više mi smeta što me se pokušava uvjeriti u stvarnost mita o postojanju građana i potrošača drugoga reda. Tržište određuje komu se što može prodati i po kojoj cijeni. U suprotnom, bude li se država upletala u slobodu odabira potrošača da kupuje što hoće po cijenama po kojima hoće, rezultat će biti administrativno ograničen izbor proizvoda za potrošače, posljedično rast cijena onih proizvoda za koje je manje administrativnih opterećenja i zabrana zbog prisilno veće potražnje za njima, daljnje poskupljenje proizvoda koje se smatralo ‘lošima’ za potrošače jer će biti opterećeni dodatnim regulatornim troškovima, te naposljetku rast troškova javnog sektora jer svaka regulativna zahtijeva administraciju, a ona se plaća i vrlo rijetko joj se troškovi smanjuju (u najbolju ruku u ponekoj godini stagniraju, ali s vremenom imaju tendenciju rasta).

Uvođenjem dodatne regulativne kako ‘ne bismo bili građani drugoga reda’ stvar će biti još gora (a ne obrnuto!). Mnogo bolji način zaštite vlastitih građana je smanjenje regulativne i reduciranje trgovinskih barijera jer su najveće ekonomske žrtve takvih mjera upravo ti građani koje se navodno želi zaštititi.