Državna potrošnja (2) POLITIČARE PLAĆAMO NAJVIŠE U EU, A NJIMA NI TO NIJE DOVOLJNO

Na političare Hrvatska svake godine troši 10 milijardi kuna više od europskog prosjeka. Još pet milijardi kuna rastrošnosti odlazi na servisiranje javnog duga. Tih 15 milijardi nedostaje socijali, zdravstvu, visokom školstvu, istraživanju i razvoju, osuvremenjivanju industrije.

Ako je ikad i bilo ikakvih iluzija, Lider ih je u prošlom broju raspršio: Hrvatska ima najskuplju državu u cijeloj Europskoj uniji. Stoga i ne začuđuje što je kod nas najatraktivnije i najsigurnije zanimanje – političar – i da se upravo tim lukrativnim poslom kod nas profesionalno bavi čak 11 tisuća ljudi. A ti sretnici na vlasti uistinu daju sve od sebe da bi njima bilo bolje; i to je, u biti, jedini posao u kojemu su uistinu dobri jer za njihove plaće, bili oni dio izvršne, zakonodavne, lokalne ili regionalne vlasti, izdvajamo najveći postotak BDP-a od svih 28 zemalja Europske unije. Evo i primjera za one koje brojevi i postoci bodu u oči: Poljska ima 18 ministarstava na 38 milijuna ljudi, Austrija 12 ministarstava na devet milijuna ljudi, a Hrvatska 20 ministara i ministrica na 4,2 milijuna ljudi. A usput smo u toleriranju tih svojih političara jako nježni, zato i jesu jako, jako maštoviti.

Naprimer, saborski zastupnik Josip Đakić, premda je, kaže, kao hrvatski branitelj već neko vrijeme u mirovini, umjesto mirovine prima znatno veću zastupničku plaću. Nije on kriv, rekao je za Lider, što je zakon takav pa to pravo ima i koristi se njime. Uostalom, plaća saborskog zastupnika od oko 16.000 kuna jedva da pokriva zastupničke troškove jer kad se zbroje primanja za odijela, košulje, kravate, troškovi putovanja u Zagreb i iz njega, plaće se čine realnima s obzirom na naše potrebe, rekao nam je Đakić. Iznimnu kreativnost pokazuju i predstavnici lokalne vlasti, gradonačelnici ili načelnici koji su izabrani u Sabor. Oni, naime, mogu birati između saborske plaće ili pak svoje ‘lokalne’, uvećane za koeficijente zbog rada u Saboru. Kreativni su i u tumačenju zakona i pravila, pa se tako neki ‘ne drže slijepo ni zakona’. Tako je npr. Nediljko Bubnjar, načelnik Škabrnje, s općinskog računa sa zamjenicom neopravdano podignuo oko 800.000 kuna gotovine za tko zna čije potrebe. I opet bi da mora. U Splitu pak sedamdeset zaposlenika gradske uprave istodobno ode na bolovanje jer su ljeti radili bez klime. I tu nije kraj… Ako moralne skrupule ne pokazuju političari na dnu hranidbenog lanca, to bismo bar očekivali od ustavnih sudaca. Ali šipak! Jasna Omejč, bivša predsjednica Ustavnog suda, ustvrdilo je Povjerenstvo za sukob interesa, primala je naknadu plaće šest mjeseci nakon prestanka dužnosti i tako znatno oštetila proračun. Iskoristila je mogućnost 6 + 6 (šest mjeseci pune plaće i nakon toga šest mjeseca pola plaće) iako ju je čekalo radno mjesto na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Za mnoge uzrok problema nije u tome. Država ponovno zapošljava, traži na stotine službenika i djelatnika, vrišti opet s naslovnica posljednjih dana. Ne začuđuje zato što su mnogima glomazne državne i javne službe veći trn u oku od političara. A ondje, napominje Marinko Škare, Mostov ekonomski strateg i sveučilišni profesor iz Pule, ne postoji politika plaća. Svi su jednako plaćeni za različit rad ili nerad. Bili najbolji ili najlošiji, svi primaju jednake plaće, i tu velik dio grijeha otpada na sindikate.

Njihova je uloga štititi radnike od bezobzirna poslodavca, ali i bezobzirnih radnika, a to sindikati kod nas nikad nisu činili – rekao je Škare. Boris Pleše, predsjednik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, ljuti se na takve tvrdnje i podsjeća na to da su službenicima u dva navrata smanjene plaće, za vrijeme Ive Sanadera za šest posto i Zorana Milanovića za dodatnih tri posto. Uz to, izgubili su materijalna prava, božićnicu i regres. Vlada im je sada, nakon osam godina, povećala osnovicu, ali Škare to doživljava samo kao vraćanje prava na razinu iz 2009. Nije sretan ni Željko Stipić, predsjednik sindikata Preporod, prema kojemu je profesorska i učiteljska struka najpotplaćenija u državi. Plaće su im, kaže, manje od državnog prosjeka, što je porazno ako se uzme u obzir da ih je više od 84 posto visokoobrazovanih. Neopravdano ih se, kaže on, proziva jer nisu krivi što…

Skupa država sputava gospodarski razvoj jer se financiranjem državnih troškova nedvojbeno povećava porezno i drugo opterećenje poduzetnika i stanovništva, što utječe na poslovne rezultate, ali i na sklonost investiranju te tako na budući gospodarski rast, poručuju i u Hrvatskoj gospodarskoj komori. – Skupa i neučinkovita država izravno smanjuje konkurentnost, obeshrabruje izravna strana ulaganja te umanjuje razvojne mogućnosti gospodarstva. Velik državni aparatur u pravilu je povezan s pretjeranom zakonskom regulativom i mnogim administrativnim postupcima koji usporavaju i opterećuju poduzetničku aktivnost – kažu u Komori, ističući da je krajnje vrijeme da se struktura potrošnje, koja se godinama ne mijenja, pomakne prema područjima kao što su ulaganje u znanost, obrazovanje, istraživanje i razvoj te gradnja suvremene infrastrukture. Da bi se ulagalo u sve to, trebalo bi imati dovoljno novca u proračunu. Premda smo izišli iz procedure prekomjernog deficita, vremena za euforiju nema. Gospodarski rast jest realan, ali i dalje nema naznaka njegova ubrzanja. Još se većinom oslanjamo na prihode od turističke sezone, osobne potrošnje i siću od investicija te ponešto od izvoza, koji se ipak oporavljva. Možda bi bilo bolje da nemamo toliko bremenit javni dug. Naime, Eurostatovo istraživanje o potrošnji otkrilo je i da Hrvatska izdvaja četiri posto BDP-a na troškove otplate javnog duga, a prosjek EU je 2,4 posto. Nismo najlošiji, ako nas to tješi. Lošiji od nas samo su Italija i Portugal, a podaci za Grčku nisu baš ni provjerljivi, zato nje u vrhu nema. No slaba je to utjeha za Hrvatsku. Kako kaže ekonomist Ivica Brkljača, posljedica je to eksplozije u samo šest godina, od 2009. do 2014., kad smo udvostručili javni dug, i to s 40 posto BDP-a na 86 posto BDP-a. – Zamislite da smo taj rast javnog duga samo usporili, znači ne posve zaustavili, da deficit nisu bili tako strašno visoki, ne samo da bi dug bio manji nego bismo se i jeftinije zaduživali jer bismo bili manje rizični. Imali bismo čak dvostruki efekt. Ovako smo 2015. na javni dug izdvajali četiri posto BDP-a, što je 1,6 postotni bod više od prosjeka EU. Prevedeno, svake godine plaćamo 5,5 milijardi kuna na kamate više nego što bismo da smo samo malo bolje kontrolirali rast javnog duga – rekao je Brkljača i upozorio da je upravo zbog toga i važna kontrola javnog duga. Da smo dug kontrolirali bolje, na kamate bismo danas plaćali upola manje od sadašnjih 11 milijardi kuna na godinu. Zato je sada ključno da se rashodi gotovo zamrznu ili da rastu spore od rasta prihoda da bismo mogli smanjivati javni dug i kamate koje plaćamo, a sve da bismo te milijarde mogli preusmjeriti u korisnije stvari ili, još bolje, u smanjivanje poreznog opterećenja.

No za to bismo trebali imati premijera i ministra financija na istoj valnoj duljini, ako već ne u istoj stranci. Ovako svjedočimo poruci ministra Zdravka Marića da zbog proračunskog deficita neće dopustiti probijanje proračuna za investicije u Ministarstvu obrane, a onda već sljedeći trenutak pod tko zna čijim pritiskom ipak popusti i dopusti nabavu borbenih zrakoplova. A to samo znači povećavanje javnog duga i rast deficita, ali koga za to briga. Kičmu smo državi slomili, zašto bismo je onda imali sami i još je očekivali i kod rekordno dobro plaćenih političara. Kojima je i to, naravno, premalo (!?).