Temeljni kamen za svaki objekt svakako je svečan trenutak. Tako je bilo i ovog utorka na zagrebačkom Bundeku. Prve lopate na gradilištu novoga kompleksa zakopali su američka veleposlanica na odlasku, upravo smijenjena Julieta Valls Noyes, i vječni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Na mjestu na kojemu se do ovog ljeta igrao američki bejzbol do sljedeće godine niknut će Američka međunarodna škola u Zagrebu. AISZ, koji je lani proslavio 50. rođendan, pohađa 265 učenika više od 30 nacionalnosti – uz djecu diplomata i poslovnih ljudi tu je i 30 posto domaćih. Za 26 djece vrtičke dobi, 98 osnovnoškolaca, 59 srednjoškolaca te 82 studenta visokih škola brine se više od 50 nastavnika i drugog osoblja, ove školske godine još na Šalati, a od sljedeće jeseni u Novom Zagrebu. Vrijednost radova procjenjuje se na 14,7 milijuna eura. Odakle novac? U AISZ-u jednostavno kažu da su posljednjih 10 godina štedjeli za gradnju nove škole, a i u postupku su dobivanja kredita. Ne sumnjam da će ga dobiti. Jer, ta je neprofitna privatna škola, osnovana za potrebe djece državljana SAD-a, američko-hrvatskim sporazumom oslobodena plaćanja bilo kakvih poreza i pristojbi, osim trošarina. Tu je još i cijena građevinskog zemljišta, a kvadrat gradilišta u tom dijelu Zagreba prodaje se za 300 eura. Dakle, za 20.000 kvadrata – šest milijuna eura. Upravo je toliko AISZ uštedio jer će graditi školu upravo na zemljištu koje je Grad Zagreb nedavno prenio na državu, a država je pravo gradnje ustupila školi na 99 godina bez naplate. Nameće mi se pitanje je li AISZ jedina škola u Hrvatskoj akreditirana u SAD-u zato što je toliko bolja od ostalih i što slijedi američki kurikul (dok mi svoj porađamo u mukama) ili ta neprofitna privatna škola može biti bolja od ostalih jer naplaćuje godišnju školarinu od vrtićkih 6500 eura do 17 tisuća eura za ‘high school’, bez poreza i pristojbi. Zanima me što o tome neprofitnome modelu misle u hrvatskim privatnim školama, koje su lani u državnu blagajnu dale gotovo milijun kuna samo od poreza na dobit.
Tjedan u brojkama
Harvey, Irma, Gracijia… Podseća me to na devedesete: Nuštar, Škabrnja, Kusonje… Neka mjesta pojavila bi se u vijestima tek kad bi već stradala u ratu, uragane i ciklone upoznajemo kad već počinju razarati. Ne mogu ni zamisliti koliko je to 290 milijardi dolara, odnosno 1,5 posto američkog BDP-a – na koliko se procjenjuje šteta od dva uragana u SAD-u. Ali vidim koliku je štetu u Hrvatskoj ostavila jedna ciklona. Zaista, protiv takvoga, pomalo biblijskog potopa čovjek je često nemoćan. No ne mogu se oteti dojmu da i ljudski faktor nije kriv za djelić drame. Krovoći na bolničkim zgradama sagrađenima prije 15 godina nisu trebali popustiti ni pred tristo litara kiše. Bez obzira na silinu ciklone, građani očekuju da se novcem od njihove komunalne i vodne naknade, svih poreza i prireza upravlja efikasnije. Jer i za znatno blažih nevremena gotovo svi gradovi na Jadranu pretvaraju se bar nakratko u male Venecije. A državni i lokalni gondolijeri premalo prikupljenog novca vraćaju višim komunalnim standardom.
