Mali su izgledi da se u Hrvatskoj samostalno, mimo pravila EU, usudimo napraviti nešto što nije ‘prema pravilima službe’. Ostaje, ipak, nada da će bar s vremena na vrijeme zabljesnuti neka ideja.
Ovdašnji mentalitet traži neočekivane poteze. Da se usred zime isprovocira središnja medijska tema o tome kako se obraniti od požara sljedećeg ljeta. Ili da se vrati nekadašnja Služba društvenoga knjigovodstva…
Prije desetak dana na jednoj se kavi poveo razgovor o tome što djeca trebaju, a što ne trebaju učiti. Jedna sudionica diskusije rekla je da u Nizozemskoj djeca u osnovnoj školi obvezno uče plivati. Malo smo je čudno pogledali jer je to uobičajeno u mnogim zemljama. Nastavak je bio zanimljiviji. Djeca u Nizozemskoj uče plivati – odjevena i u cipelama!
Kakva sad odjeća? Kakve cipele? Jesu li poludjeli ti Nizozemci? Odgovor koji nama, uglavnom nesvjesno zaroobljenima u stereotipe, nije uopće odmah pao na pamet bio je jednostavan i logičan. U Nizozemskoj je mnogo kanala. Amsterdam zovu, zar ne, Venecijom sjevera? Iskustvo i statistika pokazali su da ima mnogo padova, pa i utapanja u kanalima. A u kanal dijete ili odrastao čovjek, jelte, ne upada namjerno. Posklizne se i padne. Nema vremena za skidanje odjeće i cipela. Pa su Nizozemci zaključili da treba vježbati plivanje u uvjetima koji su najsličniji stvarnim situacijama.
Ova priča mogla bi poslužiti kao povod za raspravu o kurikularnoj reformi, ali može biti i povod za šire promišljanje koliko takvih jednostavnih rješenja, koja su odgovornima pred očima, imamo u domaćoj praksi. Svatko od nas zna, u onome čime se bavi, prepoznati kad netko od kolega smisli i realizira nešto izvan okvira.
U slučaju nas urednika ima situacija kad neki kolega spoji nekoliko informacija i smisli temu koja nam je svima bila pred nosom, ali nismo je vidjeli. Koja je izvan uobičajenih okvira, kako se ono kaže, ‘out of the box’. Nažalost, kad je o Vladinim politikama u Hrvatskoj riječ, takvih neočekivanih inovacija koje izazivaju ‘wow-reakciju’ vrlo je malo. Većina dosadašnjih ministara i premijera igrala je i igra na sredini terena. Samo uobičajene reforme koje su zapisane u nekim udžbenicima EU. Povećaj porez, uvedi novi porez, preimenuj porez na nekretnine u komunalni porez, spoji bolnice, razdijeli inspekcijske službe, ujedini inspekcijske službe… Kad se takve, uobičajene ideje ubace u birokratski sustav, od svega ostane vrlo malo.
Dobar je primjer pokušaj da se u sustav javne nabave unesu pravila koja će znatno ublažiti najnižu cijenu kao glavni kriterij. Jer, čim puhne malo jači vjetar, s vrtića i škola ukoliko lete najjeftiniji (limeni) krovovi. Svi su izgledi da se ništa bitno neće dogoditi. Jer, problem nije bio u tome što piše u zakonu, nego opća klima u kojoj se gotovo nitko ne usudi igrati prema drugim pravilima osim najniže cijene. Većina se boji da će završiti u DORH-u. Dakle, u ovom slučaju faktor iznenađenja nije bio u pisanju novog zakona, nego u nastupu glavnoga državnog odvjetnika, koji je trebao objaviti jasna pravila u što će se DORH upletati, a u što neće.
U redu je pokušavati provoditi uobičajene reforme. Ali one nemaju motivacijski efekt u ovom društvu. Ovdašnji mentalitet traži neočekivane poteze. Još ako iza njih stoji neki ministar koji unaprijed zna procijeniti nuspojave (pa ih minimizirati) i ima hrabrosti provoditi neočekivane poteze – rezultata ima.
Možda sam dosadan s tim primjerom, ali voljeli ili ne Slavka Linića, on je fiskalizacijom iz sive zone u pro-račun jednostavno uvukao znatan novac. Koji bi to genijalni, šokantni, motivirajući i efikasni potezi mogli biti? Pa evo, od toga da Vlada usred zime počne slati vijesti što se radi da sljedećeg ljeta bude manje požara na Jadranu. I da to bude medijska tema u vrijeme kad je za požare mrtva sezona. Ili da netko pokrene obnavljanje nekadašnje Službe društvenoga knjigovodstva (SDK). Može, naravno, i pod drugim nazivom. Zašto? Stariji gospodarstvenici mlađima će sigurno moći ispričati koliko su bili nezgodni taj SDK i njegovi inspektori. U ranoj su fazi otkrivali anomalije u financijama poduzeća pa kad bi ti zakucali na vrata ureda, trebalo je biti dobro pripremljen.
Današnjoj Fini, slijednici nekadašnjega SDK-a, oduzete su ključne funkcije kontrole i inspekcije. Umjesto jedne sad imamo niz institucija koja se bave kontrolom financija banaka i poduzeća, počevši od DORH-a, HNB-a i Hanfe. Svi su radili poslove iz svoga djelokruga, a na kraju se mogao dogoditi grandiozni slom Agrokora. Pa ako je tako, vratimo onda SDK!
Naravno, jasno mi je da su mali izgledi da se u Hrvatskoj samostalno, mimo pravila EU, usudimo napraviti nešto što nije ‘prema pravilima službe’. Ostaje, ipak, nada da će bar s vremena na vrijeme zabljesnuti neka ideja bar približna onoj s početka teksta prema kojoj se djecu uči plivati u odjeći i cipelama.
