ŠEĆER Ukidanje kvota ruši cijene do granica izdržljivosti šećerana

Ukidanje kvota ruši cijene do granica izdržljivosti šećerana. Konditorska industrija s veseljem dočekuje kraj rujna zbog jeftinijeg šećera, a domaće šećerane posegnut će za rezervama, strateškim partnerstvima, širenjem u regiju i svakako novim tržištima na Dalekom istoku, Arapskom poluotoku i Africi, pa bi mogle i povećati proizvodnju. Domaće šećerane Viro grupu i Tvornicu šećera Osijek dolazi vrijeme izazova nakon što se posljednjega dana rujna definitivno ukinu proizvodne kvote u Europskoj uniji, uvedene još davne 1968. Pri tome nije samo pitanje aktiviranja već po-malo zamrle ideje o spajanju hrvatskih šećerana nego i organizacije proizvodnje šećerne repe, ali i probijanja na nova tržišta, prije svega na Dalekom istoku, Arapskom poluotoku i u Africi, na kojima danas vlada velika potražnja za šećerom. Ne manje važno, ukidanje kvota trebalo bi utjecati i na druge industrije koje upotrebljavaju šećer kao sirovinu jer se očekuje pad njegovih cijena na svjetskom tržištu.

Nema naznaka da bi domaće šećerane preuzele jednu drugu ili se pak spojile, što je bila dugogodišnja ideja još i prije nego što će Marko Pipunić preuzeti osječku šećeranu, a pokušaji dogovora između njega i najvećeg pojedinačnog dioničara Vira Marinka Zadre nikad nisu otišli dalje od kurtoaznih razgovora. Pitanje o spajanju domaćih šećerana ozbiljno je i utemeljeno, smatra Miroslav Božić, predstavnik hrvatskih proizvođača šećera u europskoj udruzi šećerana CEFS-u, inače i savjetnik u tvrtki Viro, iznoseći osobno stajalište da bi povezivanje domaće šećerne industrije bio poželjan smijer razvoja događaja.

– S motrišta ekonomije obujma i uzimajući u obzir kontekst tržišta EU, okolnost skorašnjeg ukinjanja kvota trebala bi biti dodatni impuls za oživljavanje ovih razgovora. Međutim, naravno da je prije svega na vlasnicima da dobro razmotre sve te nove okolnosti. Vjerujem da bi rezultat tih samostalnih i nezavisnih analiza mogao uputiti na to da postoji snažan zajednički interes za ovu ili onu vrstu povezivanja kao što je neupitan interes svih da se očuva opstojnost ove i dalje vodeće izvozne grane hrvatskog agrosektora – poručuje Božić.

Ideja o koncentraciji nije nimalo loša i, kako kaže vlasnica Geja savjetovanja Zvjezdana Blažić, u posljednjih se nešto više od desetljeća u EU broj šećerana prilično smanjio i nakon ukinjanja kvota taj će se proces nastaviti. Primjerice, 2005. šećerana je u Uniji bilo 195, danas je taj broj gotovo prepolovljen: u Francuskoj je njihov broj smanjen s 30 na 25, u Njemačkoj s 26 na 20, a Italiji su od 19 ostale samo četiri; u Mađarskoj ih više nema, neki sugovornici procjenjuju da bi one koje su preostale u Italiji mogle biti ugašene, a i Grčka bi mogla odustati od svoje proizvodnje.

Samo ti podaci pokazuju da i domaće šećerane očekuje vrijeme velikih izazova, ali, smatraju sugovornici, to ne znači da je situacija za njih bezizlazna. Blažić napominje da su se hrvatske šećerane i do sada dobro držale unatoč nagovještajima da su tri šećerane previše, da su uložile mnogo u tehnološke procese i kooperantsku proizvodnju, zato se ne može govoriti o tome da će ih pomesti jaka konkurencija iz Zapadne Europe.

– Osim toga, imamo prilično dobru sirovinsku bazu, ali i dobru poljoprivrednu politiku koja potiče proizvodnju šećerne repe od 480 eura po hektaru. Zato ne bih rekla da je jedini izraz spajanje naših šećerana. To bi bilo korisno, no možda se može nešto riješiti potražnjom strateškog partnera kao što je učinio Viro – smatra Blažić.

Iako stručnjaci smatraju da bi ujedinjenje hrvatske proizvodnje šećera bio dobar potez, nema naznaka da bi domaće šećerane preuzele jednu drugu ili se pak spojile, što je dugogodišnja ideja. Pokušaji dogovora između najvećeg dioničara Vira i Sladorane Zadra te Osječke šećerane Pipunića nikad nisu otišli dalje od kurtoaznih razgovora.

Viro je lani u vlasničku strukturu pustio jednog od vodećih proizvođača šećera u EU, francusku grupaciju Cristal Union koja sada ima 17 posto udjela u toj tvrtki, što je, mišljenja su nepodijeljena, vrlo pametan potez predsjednika Uprave Željka Zadre koji se i prije zauzimao za nekog velikog strateškog partnera, no vlasnik tvrtke EOS-Z Marinko Zadro, najveći Virov dioničar, dugo se protivio toj ideji. S Francuzima će Viro ipak lakše pronaći put prema svjetskim tržištima, a možda je to put kojim bi se trebala kretati i Pipunićeva šećerana s obzirom na to da je, prema mišljenju neutralnih promatrača, preuzimanje ili spajanje hrvatskih šećerana gotovo nemoguća misija.

Kakvi su planovi osječke šećerane, za sada ne znamo jer nismo dobili odgovor na svoja pitanja, no valja reći da je i Pipunić nakon preuzimanja tehnološki poboljšao šećeranu, a u toj su tvrtki znatno poradili i na suradnji s kooperantima.

Ipak, suradnja s kooperantima morat će biti još bolja ako hrvatske šećerane žele dobivati jeftiniju i kvalitetniju sirovinu jer je upravo to prednost velikih europskih šećerana koje, kao što kaže savjetnik u Viru Miroslav Božić, već sad idu s kampanjama nižih cijena šećera kako bi zauzele pozicije na budućem tržištu koje im se otvara. Božić je hrvatski predstavnik proizvođača šećera u europskoj udruzi šećerana CEFS-u i smatra da bi prinos šećerne repe, a pogotovo digestija (sadržaj šećera u repi), morao biti veći. Primjerice, prosječno je digestija u Hrvatskoj 15 posto, a u razvijenijim je zemljama EU od 17 posto, negdje čak i 19 posto.

Konkurentnost europske šećerne industrije polazi od njive na kojoj se uzgaja repa. Ako je osigurano vrhunsko sjeme, dobro pripremljeno tlo, provedene pravodobne mjere zaštite tijekom vegetacije te upotrijebljena primjerena agrotehnika, rezultat neće izostati. Rezultat kojemu treba težiti jest prinos od najmanje 14 do 15 tona čistoga bijelog šećera po hektaru. To je za naše uvjete dohvatljivo, posebice ako u skladu s najavama iz Ministarstva riješimo pitanje navodnjavanja – kaže Božić.

Potvrđuju to i u HGK-u kad kažu da ohrabruju prvi rezultati za upravo započetu kampanju šećerne repe, napominjući da se mogu naći proizvođači repe koji dostižu čak i europski prosjek od 80 tona po hektaru i digestiju između 16 i 17 posto. No to su pojedini; prethodnih godina prosječni je prinos pak bio 55 tona po hektaru, a digestija 15 posto. U HGK-u vjeruju da se taj trend može i nastaviti.

Hrvatskim je šećeranama veći problem kvantiteta – ukupne zasijane površine pod šećernom repom, nego kvaliteta i prinosi koji su konkurentni onima u Uniji – poručuju. Jedno od rješenja jest i širenje u susjedne zemlje koje bi mogle donijeti dodatnu sirovinsku bazu pa je Viro još u ožujku u konzorciju s Cristal-Unionom iz Francuske iskazao interes za kupnju 92 posto dionica Fabrike šećera Šajkaška te 87 posto dionica Fabrike šećera Crvenka. Za te vojvođanske šećerane u vlasništvu grčke tvrtke Hellenic Sugar Industry zainteresiran je i srbijanski kralj šećera Miodrag Kostić putem svoje MK grupe, ali i austrijska Agrana koja k tome ima vlasničke udjele u nekim Kostićevim šećeranama (poput Francuza u Viru), tako da su, zapravo, Agrana i MK grupa zajedno u toj ponudi, no još nema informacija o tome što su Grci odlučili.

U svakom slučaju, Viro bi tim preuzimanjem dobio priliku jer je u Vojvodini veća sirovinska baza nego u Hrvatskoj i mnogo plodne površine, stoga se može reći da je Viro strateškim partnerstvom s Francuzima i potencijalnim širenjem po Vojvodini povukao dva dobra strateška poteza.

S druge strane, iako je Kostić i prije iskazivao interes za hrvatske šećerane, kad je u pitanju Viro, gotovo sigurno nema ništa od te akvizicije. I Pipunić je nekoliko puta rezolutno poručio da mu primarni cilj nije prodaja šećerane, nego razvoj proizvodnje.

U Hrvatskoj se na godinu proizvede više od 190 tisuća tona, a u cijeloj Uniji gotovo 20 milijuna tona. Božić vjeruje da će proizvodnja u EU porasti za 22 posto, zato će ukidanjem kvota nužno pasti cijena šećera. U HGK-u kažu da je cijena u EU znala biti i dvostruko viša nego na svjetskom tržištu, a posljedica je toga da će konditorska industrija, proizvođači pića i svi drugi kojima je šećer važna sirovina doći do jeftinije sirovine. Potvrđuje to i prokuristica Kraša Marica Vidaković koja ističe da su i do sada pratili burzu šećera. Jednako razmišlja direktorica upravljanja lancem opskrbe Badela 1862 Ljerka Krpina, kao i u Kanditu. I to je poruka domaćim šećeranama koje će biti pod pritiskom nižih cijena prije svega velikih europskih šećerana jer, kako poručuju iz HGK-a, iako se ukidaju proizvodne i izvozne kvote, ostat će uvozne carine EU (osim preferencijalnih sporazuma s drugim zemljama izvan Unije). Zato Pipunić i Zadro, vjerujemo, već uvelike traže izlaz na drugim tržištima. Kao što nam je rekla Blažić, najveća je potražnja na Dalekom istoku, Arapskom poluotoku i u Africi.