Pobjednik na prvome velikom natječaju po logici ekonomski naisplativije ponude teško će naći veće kooperante u desetkovanoj hrvatskoj građevinskoj industriji. A i radnici će biti mahom stranci – samo se još ne zna hoće li doći iz Kine, Turske ili bližih država. Najbolje će proći proizvođači građevinskog materijala, ali i tu će najviše biti uvoznog čelika.
Ko god pobijedi na natječaju za gradnju prve faze Pelješkog mosta, suočit će se s tim da će u Hrvatskoj teško naći podizvođače koji bi mogli sudjelovati u tom projektu. Pred svima trima ponuđačima, austrijskim Strabagom, kineskom grupom China Road and Bridge Corporationom (CRBC) te talijansko-turskim konzorcijem Astaldi–IC İçtasom velik je posao. Ne samo da moraju dokazati da je baš njihova ponuda ekonomski najisplativija, prema novim pravilima javne nabave koja se primjenjuju od 1. srpnja već moraju i naći kakve-takve domaće partnere kako bi lakše izgurali projekt, ako ga dobiju. Prvo procjenjuje povjerenstvo u Hrvatskim cestama, a ovo drugo zadaje još veće glavobolje. Svi oni već uvelike kontaktiraju hrvatske građevinske tvrtke, ali prema pričama domaćih građevinaca u Hrvatskoj ne postoji dovoljno velika građevinska tvrtka ili konzorcij koji bi kao glavni podizvođač radova bilo kojeg od tri ponuđača mogao sudjelovati u tom megalomanskom projektu. Vjerojatnije je, dakle, da bi oni mogli obavljati manje poslove, a za one veće budući izvođač morat će potražiti neko drugo rješenje.
Uobičajena je praksa svih stranih građevinskih tvrtki koje su do sada sudjelovale u velikim projektima u našoj zemlji da, radi smanjenja troškova poslovanja, angažiraju što je više moguće domaću operativu. Tako govori predsjednik Uprave Osijek-Koteksa Zoran Škorić, ali iako se građevinarstvo u Hrvatskoj zadnjih godina dana budi, Pelješki most pokazuje da su dani ponosa i slave još uvijek iza nas.
Problem je loše stanje domaće građevinske operative te podrška financijskih institucija i banaka domaćim građevinarima, i to će biti faktor koji će odrediti koliko će domaće tvrtke moći sudjelovati u izvođenju radova. To bi se moglo riješiti tako da ih država i domaće banke potaknu ili sudjeluju u gradnji, a dio sredstava utrošenih u projekt zadržao bi se u Hrvatskoj, što bi pomoglo oživljavanju domaće građevinske operative – ističe Škorić. Nešto je bolja situacija s građevinskim materijalom proizvedenim u Hrvatskoj, kojeg bi dobar dio budući izvođač trebao nabavljati, pa bi domaće tvrtke i na taj način biti uključene, a dio opreme i materijala koji se ne proizvodi u Hrvatskoj svakako će se uvoziti te na to nemamo utjecaja.
Hrvatske tvrtke u ozbiljnim su kontaktima sa sva tri ponuđača, što i same potvrđuju u razgovorima za Lider. Vrlo je vjerojatno da će dio radova u Hrvatskoj dobiti Skladgradnja, tvrtka poznata prema dvaput preplaćenom bojenu tunela u vrijeme premijera Ive Sanadera, koja s Kinezima gradi autocestu u Crnoj Gori. Kakva bi bila njezina uloga u gradnji ne znamo, jer nije odgovorila na naš upit. Nije to jedina tvrtka koja se spominje u kontekstu mogućih podizvođača ili partnera Kinezima odaberu li Hrvatske ceste njihovu ponudu. Ni vlasnik i direktor GP Krk Josip Purić ne poriče da je bio u kontaktima s CRBC-om.