Stalni sezonci

Turističkom sektoru euforija zbog dobrih rezultata jenjava, kišno razdoblje označava početak kraja sezone, a zajedno s gostima ugošiteljske i hotelske objekte napuštaju i sezonski radnici. Malo njih vratit će se na obalu i dogodine, većina će naći neke druge, bolje plaćene poslove. Konobari, kuhari, sobarice i dalje će biti među prvih pet najtraženijih zanimanja na popisu Zavoda za zapošljavanje (HZZ). Za gorući problem, nedostatak radne snage u turizmu, krive su slabe plaće u sektoru (koje su 13 posto niže od prosjeka), iseljavanje u zemlje u kojima su uvjeti rada bolji te loša Vladina politika zapošljavanja u sektoru koji čini najveći udio BDP-a u gospodarstvu.

Jedna od mjera koje su barem djelomično mogle pokrpati rupu bio je institut stalnog sezonca koji sezonskim radnicima u turizmu omogućava da izvan sezone, dok ne rade, imaju pokrivene troškove mirovinskog osiguranja i novčanu naknadu sa Zavoda za zapošljavanje. Ta mjera u početku je svima bila antipatična jer se nametalo pitanje zašto bi država umjesto poslodavaca plaćala troškove sezonaca dok ne rade. Kad je 2013. uvedena, za nju nisu pretjerano bili zainteresirani ni poslodavci ni sezonci. Tada ih je u sustavu bilo 241. Lani ih je bilo 1838, koji su radili kod 63 poslodavca. Posljednje dvije godine ta se mjera počela smatrati vrlo ozbiljnom i poželjnom i iskorištavaju je svi veliki hotelski sustavi jer s razvojem kapaciteta ne mogu više pokrivati potrebe klasičnim sezoncima.

U hotelskoj tvrtki Bluesun Hotels mjeru stalnog sezonca smatraju izvrsnom mogućnošću da se dogovore sa svojim dugogodišnjim stalnim sezoncima za poznat rad i jasna očekivanja u idućoj, 2018. godini. Ove smo godine u srcu sezone zapošljavali oko tisuću sezonaca. To su uglavnom bili stalni sezonci s kojima smo uspješno radili proteklih godina i koji nam se zbog višegodišnje suradnje i uzajamnog povjerenja uvijek vraćaju – kaže Filip Benjak, direktor Sektora ljudskih potencijala Sunce koncerna. U Valamaru Rivieri dodatno su poboljšali uvjete za stalne sezone radnike pokrenuvši program Valamar +3, koji uza spomenute pogodnosti sezoncima omogućuje programe nagrađivanja, promaknuća, edukacije i razvoja karijere, a stabilan ugovorni odnos ujedno im omogućava rješavanje kreditnih i drugih financijskih potreba u bankama partnera Valamara Riviere po povoljnijim uvjetima.

Naši su seonski radnici posebno prepoznali to što imaju prvenstvo pri zapošljavanju na neodređeno – objašnjavaju u Valamaru, koji je lani sklopio 621 ugovor za stalne sezone poslove, što je povećanje od 70 posto u odnosu na 2015., a ove je godine u mjeru stalnog sezonca ušlo 977 radnika i udio stalnih sezonaca u cjelokupnom broju sezonaca porastao je s lanjskih 17 posto na gotovo 30 posto.

Dakle, samo su Bluesun i Valamar ove godine zaposlili gotovo dvije tisuće radnika i premašili lanjski ukupni broj stalnih sezonaca. No upravo kad su i poslodavci i radnici počeli uviđati i iskorištavati prednosti te mjere, Vlada je u ožujku po hitnoj proceduri na inicijativu Ministarstva rada izmijenila Zakon o poticanju zapošljavanja, bez ikakvoga socijalnog dijaloga s poslodavcima i sindikatima i stalnim sezoncima umanjila naknade uz jedan jedini argument – da primaju previše novca dok ne rade. Njihov status izjednačila je s nezaposlenima. Prema HZZ-ovim podacima, lani je stalnim sezoncima isplaćeno 18 milijuna kuna.

Mjera ‘stalni sezonac’ od uvođenja 2013. mijenjala se tri puta. Najprije je novčana pomoć za prva tri mjeseca nerada bila na razini minimalne plaće, a druga se tri mjeseca prepolovila. U 2014. institut stalnog sezonca uvodi se u Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti te tada postaje izdašan, a novčana pomoć izračunavala se prema Vladinoj odluci i činila je 60 posto bruto plaće za prva tri mjeseca i 50 posto manje za iduća tri, uza sufinanciranje troškova obveznoga mirovinskog osiguranja. U ožujku 2017. mijenja se zakonodavni okvir te pravo na novčanu pomoć stalni sezonci ostvaruju prema Zakonu o poticanju zapošljavanja pa sad imaju jednaka prava za dobivanje novčane pomoći kao nezaposleni – objašnjavaju u HZZ-u.

Drugim riječima, izmjenama zakona određeno je da najviši iznos novčane pomoći za prva tri mjeseca ne može biti viši od 3964,80 kuna, a za preostalo vrijeme ne može biti viši od 1982,40 kuna, s tim da stalni sezonci za razliku od nezaposlenih osoba niti mogu niti smiju tražiti drugi posao.

Nakon tri promjene ni poslodavci ni sezonci ne mogu znati što ih čeka već iduće sezone, a vrlo je upitna vjerodostojnost argumenta Ministarstva rada i HZZ-a za izmjenu Zakona. Prije te izmjene novčana pomoć za stalne sezone nije bila limitirana, što je izazvalo nerazmjernost u odnosu na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Prema HZZ-ovim podacima, u 2015. prosječan je iznos novčane pomoći za stalnog sezonca bio 5565,59 kuna, a lani 6382,59 kuna; prosječan je iznos novčane naknade za nezaposlene pak u 2015. iznosio 1817 kuna, a lani 1917 kuna – objasnili su u Ministarstvu rada.

Ako su stalni sezonci dobivali više od šest tisuća kuna dok nisu radili, gdje je svim drugim Hrvatima bila pamet? Zašto svi nismo bili u statusu stalnog sezonca? Nešto u računici Ministarstva i HZZ-a ne štima. Prema izračunu Ministarstva, ispadala je seonski radnik (u posezoni) primao bruto plaću od 10.500 kuna. Govorimo o seonskim, a ne uredskim poslovima. Ozbiljne hotelske tvrtke i sindikati potpuno negiraju takve izračune i tvrde da su brojke Ministarstva izmišljene. U Ministarstvu tvrde da su do tog izračuna došli računajući prosjek posljednje tri plaće sezonaca prema platnim listama poslodavaca. Platne su liste, naravno, nedostupne jer su poslovna tajna. U HZZ-u su nam naknadno objasnili da su u te izračune ušla i neka plaćanja sezonaca za 2015. Dakle, izračun nije vjerodostojan.

Jedna od većih hotelskih kompanija, s hotelima s četiri i pet zvjezdica i na obali i na kontinentu, svoje konobare u prosjeku plaća 6500 kuna u brutu iznosu. Taj podatak iznio nam je direktor te tvrtke koji je želio ostati anoniman. Eduard Andrić, predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske, kaže da je prosječna neto plaća konobara na Jadranu u sezoni oko 4500 kuna. Još je lani iznio podatak da konobari najnižeg ranga zarađuju od 3500 kuna do 6200 kuna bruto za kategoriju ‘konobar I.’ Najpoželjniji poslodavac u turizmu Valamar lani je objavio da su njegove plaće u prosjeku za 24 posto više od prosjeka industrije i da su prosječna neto primanja 5825 kuna, što naravno, ne uključuje samo sezone radnike.

U HUP-u je nedavno održan susret Socijalnog vijeća na kojem su se poslodavci i sindikat složili da uz pomoć Ministarstva turizma što prije treba pritisnuti Ministarstvo rada kako bi se promijenio trenutačni status stalnog sezonca. Još se ne zna kakve će posljedice izmjena Zakona imati na traženje statusa stalnog sezonca ove godine; prvi rezultati vidjet će se tijekom listopada, a puna primjena mjere očekuje se u prosincu i siječnju. U Ministarstvu rada kažu da očekuju više korisnika s obzirom na dobre rezultate i trajanje sezone te broj zaposlenih osoba na sezonkim poslovima.

Ako su ugostitelji i hoteli imali teškoća u pronalasku radne snage u ‘spici’ sezone, kad su i primanja najveća, možda nije baš realno očekivati da će stalni sezonci sad kad su im primanja smanjena biti motivirani nego lani.

U odnosu na prije dvije godine stanje na sezonskom tržištu rada stubokom se promijenilo. Pregovaračke su se snage obrnule. Hotelijeri tvrde da se kvalitetni sezonci ponašaju poput nogometnih zvijezda jer znaju kakva je situacija na tržištu rada i već sutra mogu naći novi posao.

Ne zapošljavamo stalne sezone, ali lani smo nakon sezone napravili rang-listu najboljih radnika i odlučili njih pedeset uzeti u stalni radni odnos. Tridesetoro ih nas je odbilo jer im više odgovara status sezonca. Naime, kad ste sezonac, imate pokrivene troškove smještaja i hrane, radite osam do devet mjeseci i vratite se u Slavoniju živjeti u vlastitu nekretninu; ako uđete u stalni radni odnos, morate se preseliti s obitelji i plaćati smještaj pa vam automatski rastu troškovi. Mjesečni su životni troškovi, primjerice, u Slavonskom Brodu pet tisuća kuna, a u Dubrovniku su ili Rovinju, gdje bi živjeli, tri puta veći. Zato si sezonci s plaćom konobara ili sobarice teško mogu priuštiti život u turistički atraktivnim odredištima. Pitanje je kompleksnije od statusa stalnog sezonca, koji neće odmoći, ali neće mnogo ni pomoći hrvatskom turizmu – tvrdi jedan hotelijer koji je želio ostati anoniman.

Stalni sezonac samo je kotačić koji može minimalno popraviti sliku, ali ne može riješiti problem kroničnog nedostatka kadra čiji se godišnji deficit procjenjuje na od dvije i deset tisuća radnika. Čak i ta neujednačena statistika hrvatskih institucija dovoljno govori o ozbiljnosti hvatanja ukoštač s problemom.

Nijedna vladajuća struktura do sada nije imala političke hrabrosti donijeti odluku o uvozu radne snage iako je to, bez obzira na otpor javnosti i sindikata, u turizmu očito neizbježno. No donošenjem destimulativnih mjera trenutačna to svakako potiče.